Vijesti / Hronika

Mito ili smrt, ili na španjolskom “plata o plomo” način je na koji je Pablo Escobar držao cijelu Kolumbiju u šaci. Radilo se o ultimatumu koji je postavio svakom policajcu ili bilo kome drugome koji mu je stao na put. U prevodu, mogli su birati hoće li učiniti ono što Pablo želi ili će primiti srebrni metak.

Pablo Escobar, popularno zvan kao „kralj kokaina“, došao je iz siromašne poljoprivredne kolumbijske porodice , a s 35 godina postao je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Unatoč svom porijeklu, Escobar je postao vođa Medellin kartela koji je bio odgovoran za oko 80 posto globalnog kokainskog tržišta.

Svoju kriminalnu karijeru započinje u mjestu rođenja, kao kradljivac automobila. Krao je automobile, rastavljao ih i onda prodavao dijelove. Poslije toga prelazi na prodaju kokaina i započinje izgradnju narko-imperija. Promet kokaina iz Kolumbije prvenstveno prema SAD-u je načinilo od Escobara jednog od najbogatijih ljudi u svijetu- 1989. je časopis Forbes objavio da je sedmi po bogatstvu u svijetu. Pretpostavlja se da je Medellinski kartel zaradio 30 milijardi dolara tokom svog djelovanja.

Escobar je od svojih prihoda kupio ekskluzivnu hacijendu, privatan zoološki vrt, avione, helikoptere, automobile ...

Cilj - postati milioner do 22. godine

Osim kokaina, za uspjeh Pabla Escobara zaslužni su odanost, nasilje i mito. Na tim je temeljima Escobar gradio svoje carstvo - kartel Medellín, koji je u osamdesetima svaki dan samo u Sjedinjene Američke Države krijumčario 15 tona kokaina. Većina se odlučila za “plomo”, vodstvo, i omogućila mladiću da u svojim rukama drži 80 posto svjetske trgovine kokaina.

Pablo Emilio Escobar Gaviria rodio se 1. decembra 1949. godine u Rionegru, gradiću u blizini drugog najvećeg kolumbijskog grada Medellína. Bio je treći od sedmero djece oca poljoprivrednika i majke učiteljice. S kriminalom je počeo u ranoj mladosti.

Kao dječak je krao i nadgrobne spomenike i preprodavao ih lokalnim lopovima i krijumčarima koji su ih dalje preprodavali. Cilj mu je bio da do 22. godine postane milioner. To ipak nije postigao, no čekanje se na kraju isplatilo.

Nastavio je raditi kao lopov i baviti se raznim kriminalom. Jednom je oteo gradskog čelnika Medellína i dobio otkupninu od 100.000 dolara.

U posao s kokainom ubacio se 1975. godine. U početku je sam letio u Panamu ili na Floridu. Okupio je manju skupinu saradnika, među kojima je bio i njegov brat Roberto. Posao su razvili tako što su u drugim južnoameričkim zemljama kupovali pastu od koke, koju su prerađivali i radili kokain u prahu.

Ubijao konkurente

Laboratorij na dva sprata bio je u jednoj kući u Medellínu. Na prvom putovanju Pablo je sa sobom nosio 13 kilograma paste, a uglavnom ih je krijumčario u gumama aviona. Pilot bi dobivao 500.000 dolara ili više, ovisno o tome koliku je količinu mogao prevesti.

Na samom je početku Pablo počeo ubijati konkurente. Prvo je ubio Fabija Restrepa, većeg dilera iz Medellína. Svi su njegovi zaposlenici prešli Escobaru jer nisu imali izbora. Već nakon godinu dana Pablo i nekoliko njegovih kolega uhvaćeni su na granici s 18 kilograma paste kad su se vraćali iz Ekvadora.

Escobar je najprije neuspješno pokušao podmititi suce, a u posljednji je tren uspio na svoju stranu pridobiti policajce koji su ih uhapsili. Slučaj je nakon toga odbačen, a Pablo je nakon toga počeo koristiti mito kao glavno oružje s birokratijom s kojom je često imao problema. Kad ni to nije upalilo, jednostavno bi ubio onoga ko mu je stajao na putu. “Plata o plomo.”

Kokain kao “riblja pašteta”

Kad mu je bilo 27 godina Pablo se oženio Marijom Victorijom Henao Vellejo, koja je tada imala samo 15. U vezi su bili dvije godine prije vjenčanja. S njom je imao dvoje djece, Juan Pabla i Manuelu. No često je varao , a najviše je volio maloljetne djevojke. Unatoč svemu, Maria je ostala uz njega do kraja.

U osamdesetima je porastao broj korisnika kokaina, pogotovo u SAD-u. Escobarov je posao odletio u nebo, kao i njegova zarada.

Od skrivanja kokaina u kotačima aviona, u manje od deset godina Escobar je došao do toga da je vlasnik nekoliko aviona, helikoptera i brodova kojima je prevozio drogu, a navodno su do SAD-a vozile i dvije male podmornice pune kokaina. Njegov brat Ricardo tvrdi kako je najveća pojedinačna isporuka droge težila 23.000 kilograma kokaina.

Iz Kolumbije je brodom išla u SAD u kutijama na kojima je pisalo “riblja pašteta”. Navodno je u tokom osamdesetih njegov kartel držao 80 posto svjetske trgovine kokainom. To znači da je četiri od pet kokainska ovisnika koristilo Escobarovu drogu.

On je zarađivao nevjerojatne količine novca. Ricardo, koji je vodio financije za brata Pabla tvrdi kako su na vrhuncu moći zarađivali 60 milijuna dolara na dan.

Godišnje su zarađivali 22 milijarde dolara, a oko deset posto zarade odmah su otpisivali. Znali su da će ih pojesti štakori u podrumima gdje su čuvali gotovinu. Svake su sedmice trošili oko 2500 dolara samo na gumice kojima su vezali novac na manje hrpe.

Pablo je svojoj porodici kupio imanje od oko 20 četvornih kilometara. Tamo je sagradio golemu kuću i imanje nazvao Hacienda Nápoles ili Imanje Napulj. Sagradio je vilu u španjolskom kolonijalnom stilu.

Imao je zoološki vrt sa žirafama, slonovima, vodenkonjima, ponijima, antilopama, egzotičnim pticama, bizonima, zebrama i nojevima. Na imanju je bio i manji aerodrom te golema kolekcija automobila i motocikala, kao i staza za karting, bazen i ring za borbu bikova.

Na ulazu je Escobar izložio manji avion, prvi koji je kupio za krijumčarenje droge. Njegov je sin Juan Pablo ispričao kako je otac jednom zapalio dva miliona dolara kad su se skrivali u planinama, jer je njegovoj kćerki Manueli bilo hladno .

Želio je biti predsjednik

Zarađivao je golem novac, no mnogi su ga u Kolumbiji zvali Robinom Hoodom. Gradio je bolnice, škole i crkve u siromašnijim gradovima i mjestima.

Stambeni kompleks u Medellínu koji je sagradio i danas nosi njegovo ime. Bio je obožavatelj nogometa i gradio je nogometne terene, a bio je i glavni finansijer nogometnog kluba Atlético Nacional iz Medellína.

Osim što je bio Robin Hood, bio je poznat po brutalnosti i nemilosrdnosti. Stvorio je svoju vojsku mladića koji su za njega ubijali policajce i druge birokrate. Neki su imali samo 14 godina.

Za glavu jednog kolumbijskog policajca navodno su dobivali između 100 i 3000 dolara. Ubice su trenirali najbolji u tom poslu. Escobarovi su ljudi unajmili plaćene ubice iz Velike Britanije i Izraela koji su mladiće poučavali tehnikama ubijanja i borbe.

Escobar je, osim novca, sanjao i o moći. Navodno je želio biti kolumbijski predsjednik. Zato je 1982. godine ušao u kolumbijski kongres.

No tamo je izdržao samo dvije godine jer ga je ministar pravosuđa Rodrigo Lara Bonilla javno prozvao kao kriminalca i pomogao ga izgurati iz kongresa.

Escobar to nije trpio, pa je naručio njegovo ubistvo. Bonillu su izrešetali u Bogoti u njegovom automobilu. Escobar je naredio ubistva i troje predsjedničkih kandidata, glavnog državnog odvjetnika, dvjesto novinara i više od hiljadu policajaca. Sve je svoje konkurente držao u šaci tako što im je naplaćivao svojevrsni porez.

Bojao se američkog zatvora

Smatrao je da mu duguju novac jer je on razvio trgovinu drogom u Kolumbiji. Svi su ga se bojali pa mu niko nije proturječio. Kolumbijske vlasti vidjele su da se Escobar nemilosrdno rješava svih koji mu ne odgovaraju nakon što su krenule istrage kartela Medellín pa im je laknulo kad su Amerikanci počeli vršiti pritisak da ga se uhvati i izruči SAD-u.

To je ujedno bila i jedina stvar koje se Pablo Escobar bojao - da će završiti u američkom zatvoru. Znao je da tamo neće moći podmititi čuvare ili suce.

Također, kartel Cali nije se htio pokoriti njegovim zahtjevima i htjeli su ga ubiti, a za petama mu je bila i paravojna skupina Los Pepes, čiji su ga članovi htjeli ubiti jer je on ubio nekoga od njihovih najmilijih ili jednostavno zato što je kriminalac.

Zato se 1991. godine Escobar dogovorio s vlastima da se preda. Zauzvrat je dobio manju kaznu koju je služio u vlastitom zatvoru.

Naime, sam ga je dijelom osmislio i nazvao “katedrala”. Reći da je to bio zatvor otvorenog tipa bilo bi pretjerivanje. Bilo je to imanje na kojemu je Pablo uživao u luksuzu jednakom kao i na Haciendi Nápoles.

Sagrađen je na brdu iznad Medellína, a on je sam birao svoje čuvare. Mogao je primati posjete, a imao je bazen, jacuzzi, jezerce, nogometni teren, bar i cijeli ured s faksom i telefonom. Kolumbijske su vlasti zažmirile na činjenicu da još vodi kartel iz svoje luksuzne tvrđave.

Pablo je lociran

Održavao je zabave i naručivao prostituke kad bi htio, a porodica mu je dolazila u posjetu tri do četiri puta sedmično. Na imanju nije bilo predstavnika kolumbijske vlasti.

Štoviše, imali su dogovor da ne smiju prići “katedrali” bliže od pet kilometara. Idila je trajala oko godinu dana, kad su vlasti doznale da je Escobar na imanju mučio i ubio trojicu svojih saradnika zbog novca.

Htjeli su ga premjestiti u klasičan zatvor, a o tome su ga došli obavijestiti direktor zatvorskog sistema i zamjenik ministra pravosuđa. Escobar ih je htio ubiti, no spriječila ga je vojska koja je došla spasiti dužnosnike. Uspio je pobjeći s većinom svojih suradnika koji su bili s njim u “katedrali”.

Kako bi pomogli kolumbijskoj policiji i vojsci, SAD šalju specijalne snage Delta Force u Kolumbiju i lov na Pabla Escobara započinje. Praćenjima i prisluškivanjima pokušalo se lokalizirati njegovo skrovište u Medellínu.

Odgovornost za operativna djelovanja preuzeo je pukovnik Hugo Martinez. Na kraju uspijeva mu se ući u trag, prisliškivanjem razgovora s Escobarovog mobilnog telefona, i na taj način biva lokaliziran. Tokom hapšenja Escobar i njegov tjelohranitelj pokušavaju pobjeći, ali su obojica ubijeni.

Čak je i druga paramilitarna formacija Los Pepes (Perseguidos por Pablo Escobar), koja se sastojala od članova iz drugih narko-kartela, učestvovala u traženju Escobara, i ubila je više njegovih članova.

Porodica je ostala bez svega

Njegov brat Ricardo sumnja da se Pablo sam ubio nakon što je dvaput upucan jer mu je uvijek govorio kako će se upucati iznad uha ako ga uhvate. Baš tamo je prošao fatalni metak koji ga je dokrajčio.

Kartel Medellín brzo se raspao, a njegova je porodica pobjegla iz Kolumbije. Ostali su bez ičega jer je država zaplijenila sav novac i svu imovinu.

Maria Victoria s djecom je najprije bila u Mozambiku, a zatim se selila po Južnoj Americi, no nijedna im zemlja nije htjela dati azil.

Argentina je napokon pristala prihvatiti ih i promijeniti im imena. Maria Victoria tako je postala Maria Isabel Santos Caballero, sin Juan Pablo sad je Juan Sebastian Marroquín Santos, a kćer Manuela nazvala se Juana Manuela Marroquin Santos.