Vijesti / Hronika

Piše: Đuro Kozar

Kad nakon pripreme počne glavni pretres u nekom od sudova u Bosni i Hercegovini praksa je pokazala da je potpuno neizvjesno koliko će koje suđenje trajati i kad će biti izrečena prvostupanjska presuda. Odista, sudski postupak je suviše dug, a do epiloga se nerijetko čekaju i četiri godina! I kad je tako onda je pitanje koliko neka suđenja imaju smisla i da li se i u slučaju proglašenja krivice postiže svrha kažnjavanja? Zašto se maratonski dolazi do pravde, ko je tome kriv: tužitelji, kojima nedostaju dokazi, svjedoci, koji mijenjaju iskaze, vještaci, koji nepotpuno vještače. Ili sudije koje nemaju dovoljno stručnog znanja da vode proces i ocijene faktografsku građu? Najkraće, svega je tu pomalo.

PRITVOR TRI GODINE!?

U Kantonalnom sudu u Sarajevu deseti put zaredom odgođen je početak suđenja u predmetu „Pravda“, u kojem je optužen Alija Delimustafić, bivši ministar unutrašnjih poslova BiH. Optužnica u ovom predmetu potvrđena je još u oktobru 2017., a već  gotovo 16 mjeseci nije pročitana. Samo jedno ročište, poput izjašnjenja o krivnji, građane Kantona Sarajevo, kako tvrde advokati, košta oko 20.000 maraka. Delimustafićev advokat Ifet Feraget smatra da je šteta nenadoknadiva te da će je platiti država i tvrdi:

- Zakon je propisao da suđenje, odnosno glavni pretres, mora početi u roku od 60 dana od tog dana kada se posljednji optuženi izjasnio o krivnji. Još nije počeo glavni pretres.

„Slučaj Delimustasfić“ neobičan je zbog pritvora u kojem je on već tri godine, a što je rekordno pritvaranje kad se zna da suđenje nije ni počelo. Odbrana je zahtijevala da se on pusti uz zabranu kretanja. Čak je ponuđena kaucija od milion KM, u koju je uračunata vrijednost njegova tri stana i jednog poslovnog prostora. Prošlog mjeseca Kantonalni sud Sarajevo donio je rješenje da se Delimustafić uz kauciju pusti u kućni pritvor, ali je to rješenje Vrhovni sud FBiH ukinuo i vratio Sudu na ponovno odlučivanje. U pripremi ovog teksta doznajemo da on ostaje u pritvoru. I opet sve ispočetka. Inače, ovaj predmet samo je jedan u nizu krivčnih postupaka čiju cijenu, bez jasnog zvaničnog opravdanja, plaćaju porezni obveznici u BiH. Bivšem predsjedniku Federacije BiH Živku Budimiru, optuženom za zloupotrebu položaja i ovlaštenja, suđenje je počelo u aprilu 2013. Prvostupanjska presuda još nije izrečena. Izgleda da je motiv za pokretanje krivičnog postupka protiv Budimira bio političke prirode, a sada kad mu je istekao mandat pravosuđe ne zna šta će sa tim.

Predmeti ubistava Dženana Memića, u Sarajevu, i Davida Dragičevića, u Banjoj Luci, dodatno produbljuju sumnje u nezavisan rad pravosuđa. Njihov advokat Feraget kaže da postoji politički uticaj na pravosuđe i ističe da BiH nema neovisno pravosuđe.

- Imamo očigledne slučajeve - „Dragičević“ i „Memić“ - koji upućuju na to da postoji pravosudna mafija, gdje je pravosuđe samo instrument u rukama političara. Da se ne zavaravamo, pravo i pripada politici, politika i napravi pravo prema sebi, ali ti stubovi vlasti moraju biti razdvojeni. Pravosudna i sudska vlast mora biti neovisna od zakonodavne i izvršne. Međutim, to u BiH nije slučaj i svi ovi primjeri ujedno predstavljaju i dokaz - izjavio je  Feraget za BIRN.

Suprotno advokatskom mišljenju, oni koji se trude da sudije i tužioci imaju adekvatnu obuku kako bi u svom radu greške sveli na minimum smatraju da je politički uticaj na pravosuđe predimenzioniran. Direktor Centra za edukaciju sudija i tužitelja Federacije BiH Arben Murtezić smatra da je politički utjecaj na pravosuđe daleko manji nego što je to utisak u javnosti. Dodaje da je dobro što je pravosudni sistem u BiH pod lupom javnosti.

Presporih sudskih procesa nisu pošteđeni ni predmeti za ratne zločine, koji Strategijom za procesuiranje ratnih zločina trebaju biti hitno rješavani. Slučaj Samira Bejtića, optuženog za ratni zločin, traje 14 godina, uključujući i vrijeme koje je proveo u pritvoru i suđenje. Presuda mu je ukidana tri puta, prije nego što je počelo četvrto suđenje njegova odbrana smatra da je besmisleno novo suđenje, jer ukoliko je prvostupanjsko vijeće u tri postupka donijelo istu odluku, odnosno posljednja dva puta Bejtić je oslobođen, oni ne vide šta bi se u četvrtom, ponovljenom postupku moglo promijeniti da bi bila drugačija odluka. S ovom ocjenom ne slaže se tužiteljica Kantonalog tužiteljstva Sarajevo Aida Ćatović, koja je zastupala optužnicu protiv ovog optuženika na svim suđenjima i tvrdi da bi on trebao biti proglašen krivim. Samir Bejtić je optužen za ratne zločine nad srpskim civilima na koti Kazani, na Trebeviću kod Sarajeva.

TUŽITELJI, SUCI, SVJEDOCI

U skladu s izmjenama Zakona o krivičnom postupku BiH, koje su izvršene 2002. i 2003. godine, krivične istrage provodi tužitelj u suradnji sa policijskim agencijama i agencijama za provođenje zakona u BiH. Od tada se na tužiteljstva prevalio veliki zadatak budući da prikupljaju dokaze i svjedoke o počinjenom krivičnom djelu i na temelju toga podižu optužnice koje, ako se potvrde, zastupaju u sudu. I šta se događa? Optužnice nerijetko budu bez adekvatne argumentacije, a bez validnih dokaza nema ni osuđujućih presuda, nego se u prvom stupnju optuženi, iz istih razloga, ili oslobađaju ili dobijaju blaže kazne. Jedan tužitelj, koji je otišao u penziju i nije htio da mu se otkrije identitet, o radu svojih donedavnih kolega kaže:

- Najveći problem tužiteljstava je nedostatak kvalitetnih dokaza jer nedovoljno je stručnih kadrova u policijskim agencijama koji na tome rade. A kad se istraga ne završi kako treba, teško se nadati pozitivnom ishodu za tužiteljsku stranu. Nažalost, dosta je tužitelja koji su bez iskustva u istragama. Pravnici u ranijem periodu nisu educirani za kriminalistiku otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela. Opet, neki diplomirani kriminalisti ne rade kao istražitelji, nego su zaposleni kao pozornici, službenici sudske policije ili kao zaštitari. Malo će biti koristi u istragama ako ih vodi policijski službenik koji je profesor književnosti ili fiskulture. Oni to ne znaju.

Kad smo ovog nekadašnjeg tužitelja pitali o tome koliko su pojedini advokati odgovorni za odugovlačenje suđenja, rekao je:

- Razumljiva je potreba advokata da što bolje brane svoje klijente, čak i one koje zastupaju po službenoj dužnosti, ali nisu ni razumljivi, ni prihvatljivi njihovi potezi kojima se nepotrebno usporava i razvlači sudski postupak. To najčešće čine zahtjevima za izuzeće predsjedavajućeg, jednog sudije ili cijelog sudskog vijeća. I dok se o tome ne odluči prolazi vrijeme, a recimo taj zahtjev se odbije. Događa se, također, da branitelji insistiraju na pozivanju nekog svjedoka, a unaprijed znaju da nije poznato njegovo prebivalište. Prolazi vrijeme, a ispostavi se da ne samo da nije pronađena njegova adresa nego da on više nije živ.

Za duga i neefikasna suđenja odgovorne su i sudije, naročito osnovnih i kantonalnih sudova, posebno oni čije presude viši sudovi po žalbama poništavaju. To se dešava kad se utvrdi da suđenje optuženima nije bilo pošteno, da je bilo procesnih grešaka ili da je prvostupanjska presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. Na konačni ishod suđenja utječu i nalazi vještaka raznih struka, a neki od tih nalaza se u žalbenom postupku proglase nedostatnim i nedovoljno stručnim. Ako se ponovi suđenje obično se angažiraju drugi vještaci. Sudija za prethodni postupak potvrđuje optužnicu a da se u dovoljnoj mjeri ne analizira da li dostavljeni materijali, činjenično i po pravnim standardima, zadovoljavaju pravnu kvalifikaciju optužnice.

I tužitelji i sudije se slažu u tome da su svjedoci najslabija karika prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i građenja slučaja, posebno u krivičnim predmetima jer, za razliku od drugih dokaznih sredstava, ljudi uvijek imaju mogućnost mijenjanja iskaza i davanja lažnih iskaza pa se presude ne bi smjele zasnivati na takvim dokazima. Učesnici u postupku moraju biti svjesni toga i raditi na tome da slučajeve grade na čvrstim temeljima. To, međutim, ne oslobađa odgovornosti one koji krivičnim djelima vrše pritisak na svjedoke ili svjedoke koji svojim iskazom počine krivično djelo krivokletstva, ali to je na istražnim organima da utvrde i procesuiraju. Postoji zakonska zaštita svjedoka, kao što postoje i mehanizmi kojima se osigurava da svjedok da istiniti iskaz, ali državni organi u čijoj je ovo nadležnosti morali bi biti aktivniji.

Iz Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH kažu da ima još razloga zbog kojih dolazi do probijanja razumnog roka trajanja sudskih postupaka: nemogućnost dostave poziva, neispravne adrese, potreba za velikim brojem vještačenja, odugovlačenje procesa od stranaka u postupku, neadekvatna zakonska rješenja... Kad se ovi problemi otklone, suđenja imaju šansu da budu završena na vrijeme.

  NAKNADA ŠTETE

Naknadu troškova postupka treba razlikovati od naknade materijalne i nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora i krivičnog gonjenja. Dok troškove postupka u krivičnim predmetima automatski isplaćuju sudovi, naknada štete isplaćuje se na teret budžetskih sredstava Ministarstva pravde BiH. U Bosni i Hercegovini se godišnje iz budžeta plaćaju deseci hiljada KM za odštetu osobama koje su oslobođene optužbi za ratne zločine. Prema podacima Suda BiH, prošle godine 50-ak osoba oslobođeno je optužbi za ratne zločine u BiH i tužili su državu za naknadu štete. Od tog broja 44 ih je dobilo presude u svoju korist i odšteta im je isplaćena. Pravnici kažu da odgovornost za ovoliki procent presuda za odštetu snose sudije i tužitelji, koji bez dovoljno pravnovaljanih dokaza podižu optužnice i osumnjičene drže dugo u pritvoru.

Rogatičanin Saša Perković, koji je pravomoćno oslobođen optužbe za ratni zločin počinjen u Rogatici, tužio je državu zbog više od 800 dana provedenih pod mjerama zabrane, sa zahtjevom da mu se na ime nematerijalne štete isplati oko 13.000 maraka (oko 6.000 eura). Mitar Vlasenko, koji je oslobođen optužbi za ratni zločin počinjen u Kozarcu, od države potražuje 45.000 maraka (oko 22.500 eura) na ime materijalne i nematerijalne štete, te troškove za 50 dolazaka iz Prijedora u Tužiteljstvo i Sud BiH. Zdenko Andabak, pravomoćno oslobođen u dva predmeta za zločine počinjene na području Livna, tužio je BiH za oko 50.000 maraka (oko 25.000 eura) zbog boravka u pritvoru i kućnom pritvoru, zabrane putovanja i narušenja ugleda. Sud BiH donio je presudu prema kojoj je Aleksandru Cvetkoviću, bivšem optuženiku za genocid u Srebrenici, BiH dužna isplatiti 255.000 maraka (oko 127.000 eura) kao naknadu štete zbog boravka u pritvoru.

Ovo su samo neki od desetaka primjera gdje su oslobođeni za ratne zločine tužili državu za odštetu i dobili ili čekaju presude u svoju korist. Prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, pravo na naknadu štete ima osoba koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, bilo da je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena. Naknada se, također, može tražiti i u slučajevima kada je osoba u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. Iznos novca koji traže bivši optuženi za ratne zločine različit je od tužbe do tužbe, a prema dosadašnjim presudama plaća se oko 40 maraka (20 eura) po danu provedenom u pritvoru. Neki od podnositelja tužbi u pritvoru su bili pet ili više godina. Iznosi za isplatu su različiti, u pravilu manji su od traženog iznosa, ali dosežu i cifre od nekoliko desetaka hiljada eura.

Sa druge strane, žrtve rata, osobe koje su pretrpjele torture u logorima, u BiH nisu uspjele dobiti niti jednu presudu za odštetu. Sve tužbe koje su podnesene protiv države ili entiteta, prema odluci Ustavnog suda BiH, ušle su u zastaru, tako da nema naplate odštete po tim tužbama. Sa druge strane, tužbe koje su podignute protiv pojedinaca osuđenih za ratne zločine najčešće se rješavaju u parničnom postupku mada ima ih onih koje se rješavaju prema krivičnom postupku. Imamo primjere gdje je za nekoliko žrtava seksualnog zlostavljanja u ratu dosuđena odšteta od oko 10.000 do 15.000 eura, ali je specifično što se taj iznos najčešće ne može naplatiti, jer osoba osuđena za ratne zločine ne raspolaže sredstvima za isplatu tog iznosa. 

POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Učinkovita istraga čiji su rezultati validni dokazi temelj je za podizanje optužnice i dokazivanje na suđenju. Savremene tehnologije su pronašle svoju primjenu i u procesnim radnjama. Kroz mjere posebnih istražnih radnji upotrebom savremenih tehnologija nastojale su se otkloniti poteškoće u otkrivanju i dokazivanju teških krivičnih djela. Svrha ovih mjera ogleda se u uspješnom i efikasnom suprotstavljanju ugrožavanja nacionalne sigurnosti, organiziranom kriminalu i terorizmu. I one podrazumijevaju primjenu određenih specifičnih metoda, koje nisu svakodnevne i uobičajene kod „konvencionalnog kriminaliteta“.

Riječ je o tajnom prikupljanju podataka o najtežim oblicima kriminaliteta, a u javnosti se pri tome najviše govori o prisluškivanju javnih telekomunikacija, praćenju i snimanju određenih osoba, itd. Posebne istražne radnje (specijalne istražne tehnike, prikrivene istražne mjere) predstavljaju istražnu djelatnost kada na drugi način nije moguće pribaviti dokaze ili bi njihovo pribavljanje predstavljalo nesrazmjernu teškoću. Potreba za uvođenjem ovih radnji javila se jer tradicionalne metode suprotstavljanja kriminalitetu, posebno organiziranom kriminalitetu, nisu u potpunosti djelotvorne i efikasne u suzbijanju ove negativne društvene pojave.

 TRAJANJE SUDSKIH PROCESA

Mnoge države se suočavaju sa problemom prekomjernog trajanja sudskih postupaka. O tome svjedoče podaci koje u redovitim ciklusima od dvije godine prikuplja Europska komisija za učinkovitost pravosuđa (CEPEJ), tijelo koje je 2002. osnovano pod okriljem Vijeća Europe. Prema podacima CEPEJ-a (koji su prikupljeni za 35 država), države sa najboljim indikatorima vremena rješavanja parničkih predmeta su Litva, Austrija i Češka. U Litvi sudu prvog stupnja potrebno je 55 dana da riješi predmet, dok je za sud u Austriji potrebno 129, a u Češkoj 154 dana. Francuska i Španija trebaju neznatno više dana od prosjeka za rješavanje prvostupanjskih građanskih predmeta.

Sudski postupci najduže traju u Portugalu, Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji i Malti. Latviji i Slovačkoj i njima za to treba više od 300 dana. dok Bugarskoj i Sloveniji oko 400 dana. Hrvatskoj je potrebno 498 dana, a Italiji 533 i Malti 889 dana. Na ove podatke treba dodati i vrijeme trajanja postupka po žalbi te eventualne postupke po reviziji pravomoćnih odluka.

Još indikativniji su zaključci o državama u kojima se dugim suđenjima krše ljudska prava i slobode. Te povrede je, rješavajući pojedinačne zahtjeve, utvrdio Europski sud za ljudska prava u Strazburu. Ovaj sud je postao stalna institucija zaštite ljudskih prava u Europi 1. novembra 1998. godine, kada je stupio na snagu Protokol 11. Europske konvencije o ljudskim pravima. Od članica EU po povredama ljudskih prava prednjače Grčka, Mađarska, Slovenija, Bugarska, Luksemburg, Kipar i Hrvatska. Što se tiče Poljske i Italije, one su imale relativno velik broj utvrđenih kršenja, ali kad se taj broj stavi u odnos sa brojem stanovnika onda situacija nije tako zabrinjavajuća.