Magazin / Start IZDVOJENO

Novinarka Jadranka Milošević otkriva nam kako je biti ratni reporter, kako zbog prezimena umalo nije izgubila glavu, kako je postala nindža kornjača, govori o još mnogo opasnih situacija u kojima se našla sa kolegama Zvonkom Marićem i Emirom Morinom. Najteže joj je ipak bilo kada je razgovarala sa djevojčicom iz sela Jeleč kod Foče koja je silovana devet puta. Nakon emitiranja ovog priloga, silovanje je uvedeno kao ratni zločin

Piše: Mevlida Novalić

Dugo, profesionalno i kvalitetno radi za bosanskohercegovačku televiziju, ali je ne viđamo na ekranu, nije prepoznatljiva na ulici, u trgovinama… Tako je odlučila, kaže, radila je posao reportera i njeno pojavljivanje na ekranu bude samo onda kada se moralo, kada se uključivala u program. A iza ove novinarke, Jadranke Milošević, mnogobrojni su tekstovi, reportaže, istraživanja. Posebno se ističe kao ratna reporterka bosanskohercegovačke televizije tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Počelo je s Olimpijadom

Završila je fakultet političkih nauka u Sarajevu. Na četvrtoj godini profesori su donijeli testove da vide koliko studenti znaju i da li mogu raditi tokom održavanja  Olimpijade u Sarajevu. Tako je dobila angažman za vrijeme Olimpijskih igara, radila je na Malom Polju, u pres centru sa novinarima iz ljubljanskog Dela. Kaže da joj je to iskustvo mnogo značilo za njen daljni rad. Radili su servisiranje ekipa novinara koje su bile u Sarajevu i pratile igre. Hajni Ibelajz, iz Dela, koji je vodio ovu ekipu, naučio ju je da svi rade sve, naučio disciplini i poštovanju kolega, šta znači biti novinar i kako je to profesija koja nema radnog vremena.

- To je čovjek koji, kada vidi da smo svi zauzeti, pokupi i isprazni pepeljare, jer vidi da svi ostali rade. Takvih sada nema. Poštovao nas je, i mi njega - ističe Jadranka.

Radila je kasnije u studentskom listu Valter, koji je bio i zabranjen. Bilo je to vrijeme kada je tadašnje uređenje države polako propadalo i kada su novinari pokušavali i uspijevali neke stvari u društvu promijeniti.

- Sjećate se afere sa Nenadom Kecmanovićem i da je on odustao, odnosno sklonjen od mogućnosti da bude kandidat za člana Predsjedništva bivše SFRJ. Srećom, jer je kandidat, i kasnije član, postao Bogić Bogićević, a znate njegovu ulogu 1991. - kaže Milošević.

Kratko je radila i u Našim danima, tada je urednik bio Vlastimir Mijović.

- Bili su to lijepi dani, čovjek sa tako širokim pogledima, puno se od njega moglo naučiti. Naši dani su nosili novinarstvo tih godina i mjeseci pred rat. Pri svakom susretu sa Vlastom imala sam potrebu da ga još nešto pitam jer znam da ću još nešto naučiti od njega - sjeća se Milošević.

Kao ratna reporterka je, zajedno sa kolegama Zvonkom Marićem i Emirom Morinom, činila nerazdvojni trojac koji je pokrivao ratišta od Mostara, Prozora, Konjica, Jablanice, Hrasnice, Igmana, Bjelašnice, Treskavice, slobodnih prostora hadžićke općine,… I dolazili su u vrlo opasne situacije. Jer, bilo je teško biti ratni reporter, ali ističe kako se sa tom svojom ekipom nekako “našla”, kako su htjeli da zaista vide šta se dešava na terenu, da snimaju i plasiraju to u javnosti.

Opasne i teške situacije

 - Svako od nas se prvi put susreo sa ratom. Mi smo bili ljudi koji imaju kameru, mikrofon i ništa više. Idemo po terenu gdje nema linije, gdje nema skloništa, nemaš ništa, vjeruješ ljudima koji ti dođu i kažu mi ćemo vas negdje provesti, a kada pitamo gdje je to nešto, gdje se nešto dešava, pokažu nešto u daljini - pojašnjava nam.

Znali su pješačiti i po 48 sati da bi stigli na mjesto gdje će nešto snimiti. Snimali su i pritom nerijetko upadali u situaciju gdje se vode borbe, snimali su borce Armije Republike Bosne i Hercegovine, snimali ratne bolnice i sve što se tamo dešavalo. I tu su imali specifična iskustva.

- Jednom se desilo da po noći snimam jednog ljekara koji u kombiju hoće da operiše ranjenika, dozvolio je da to snimam, osvjetljenje su imali od svjetala iz nekih automobila. I onda mi on kaže da spustim kameru. Spustim kameru, uključim svjetlo na kameri da on bolje vidi. Kaže mi: Pomozite mi! Navuče rukavice i ja pomognem čovjeku, nikad u životu to nisam radila, ali eto, pomogla sam da izvadi metak iz noge jednom borcu koji je ranjen - prisjeća se jedne od situacija u kojoj se našla.

Ističe da ona to nije radila zbog nekih povlastica, da je u to niko nije tjerao, da je sama odlučila i znala da je na pravoj strani.

- Mislim da sam radila pravu stvar. Reći ću vam još nešto. Snimila sam razgovor sa onom djevojčicom iz sela Jeleč kod Foče koja je silovana devet puta a tada nije imala ni 12 godina. Kada je došla do Tarčina sa svojom majkom i bratom, ja sam sa njom razgovarala. To je bio najteži razgovor koji sam ikad u životu obavila, ne samo kao novinar. Ta djevojčica je bila toliko napaćena, toliko mi je bilo žao. Snimak tog razgovora poslali smo sa Bjelašnice, jer smo odozgo mogli slati materijal. Dugo nije bio emitiran jer se ovdje razmatralo kako to pustiti u program, da li joj modificirati glas, na neki način zaštititi njen identitet. Odlučili su da puste onako živo, sirovo, bez ikakvih izmjena. I to je otišlo u program. Sve moguće medijske kuće koje su to tražile su to i emitirale - sjeća se ove izuzetno potresne priče.

Zahvaljujući između ostalog i tom razgovoru, tom snimku i svjedočenju djevojčice, silovanje je priznato kao ratni zločin na međunarodnom nivou. Do tada, silovanje nije postojalo kao ratni zločin. Tada, kada je taj razgovor snimljen i objavljen, to je 1992. godina, još nije postojao Haški tribunal. Ističe Milošević da novinari ne mogu promijeniti svijet , ali mogu ukazani na ono što se dešava i na taj način probuditi ljude, kazati im da mogu da urade nešto u vezi sa tim.

- Nemam iluzija da novinari mogu promijeniti svijet, ali mogu raditi pošteno, mogu biti objektivni i mogu učiniti da ljudi shvate šta se dešava pa da onda mijenjaju svijet - tvrdi Jadranka.

Hapšenje u Prozoru

Zanima nas koliko joj je u ratu, pa i poslije, smetalo prezime Milošević. Kaže da je u ratu imala nekoliko situacija gdje se ljudi čude otkud ona tu, međutim, u onom momentu kad je upoznaju, vidjeli su kakva je i da mjeri ljude onako kako treba. Prezime joj je zasmetalo kada su uhapšeni u Prozoru.

- Emir Morina, Zvonko Marić i ja smo uhapšeni u Prozoru, uhapsili su nas pripadnici Crne legije. Ušli smo u Prozor sa pregovaračkim timom i kada su ti pregovarači sa strane Armije RBiH vidjeli koliko je sati, oni su izašli. Mi smo bili na ulici, snimali smo, pokušali snimiti građane, kojih nije bilo, pa smo pokušali i uspjeli doći do hodže u tom mjestu jer su ga očito doveli, očito je bio zarobljen. Snimili smo razgovor sa njim, gdje on nije mogao reći sve što ima da kaže jer su ga odmah poslije toga odveli, negdje. Morina je izašao a mi smo hodžu pitali koliko je imao dženaza do tada. Tako smo zapravo saznali koliko je do tog momenta ubijeno civila u Prozoru - sjeća se Milošević.

Poslije toga našli su se sami na cesti i uslijedilo je proganjanje. Uhapšeni su i uvedeni u neki prostor.

- Tu je meni prvi put prezime umalo došlo glave. Znali su oni kako se prezivamo, pitali nas šta smo po nacionalnosti. Ja sam rekla da sam nindža kornjača - sjeća se Jadranka ove scene koja će nas, iz današnje perspektive, podsjetiti na neke scene i junake akcionih filmova.

No, u stvarnom životu, ovakav odgovor može koštati glave i nju i njene kolega. Nastao je kratki muk. Na to je reagovao jedan od pripadnika Legije koji je u rukama držao nitroglicerinsku pušku, kojom može da uništi tenk, okrenuo je prema njoj i kazao: Sad ću te ubiti! Jadranka i dalje nastavlja prkosno, odgovara da ne mora koristiti to oružje da bi je ubio, može koristiti i nešto lakše, jer da vidi koliko mala je ona, a koliko je to što on drži u svojim rukama. Na sreću, ipak su se nekako uspjeli izvući, čak su uspjeli ponijeti i snimljeni materijal i od njega kasnije napraviti reportažu. Ni ova reportaža dugo nije bila objavljena jer još uvijek niko nije proglasio sukob između HVO-a i Armije RBiH.

Bez obzira na sve snimljene materijale i reportaže sa ratišta, za koje se na svakom koraku moglo glavom platiti, prvi stalni radni odnos dobila je na tadašnjoj RTVBiH tek u novembru 1994. godine.

- Kolega Zvonko Marić, Morina i ja smo došli sa Treskavice sa materijalom od kog je trebalo napraviti reportažu. Ovdje nije bilo struje, radili su svi na agregat i svi su dobijali termine, po noći, da prebacujemo materijal i montiramo. Termini u montažama su bili limitirani upravo zbog toga što nije bilo struje. Kako smo ušli u montažu počeli su da dolaze neki meni nepoznati ljudi i da od nas traže taj materijal da im ga prodamo. To je nešto što mi nismo nikada činili. Ti ljudi su bili domaći, ali su radili za strance. Termin nam je curio i tražila sam da dođe direktorica, Amila Omersoftić, da nam riješi taj problem. Ona je pitala čiji smo mi, čiji smo novinari, kojoj redakciji pripadamo. Shvatila sam da mi zapravo nismo ničiji, jer nas nigdje nema na spisku, mada smo do tada za tu kuću radili na desetine ili stotine sati programa. Poslije toga smo bili na spisku - sjeća se Milošević.

Za nju je novinarstvo vječito traganje za istinom i pokušaj realiziranja pravde. Kaže i da slobode u novinarstvu ima onoliko koliko novinar želi da je ima, a da je  druga stvar to kakve posljedice može imati. Ono što bi promijenila u današnjem novinarstvu je pokušaj da se bude prvi pa makar i sa greškom.

- Govorim generalno, ne o kući i redakciji u kojoj ja radim. Prečesto smo to vidjeli, to portali znaju uraditi, da objave neku informaciju koje za deset minuta više nema zato što ona nije tačna. Brzina jeste bitna, ali je od brzine ipak važnija tačnost informacije - zaključuje Jadranka Milošević.

POGLEDAJTE CIJELU EMISIJU:

Ovaj tekst je objavljen u okviru realizacije projekta "HISTORIJA BH NOVINARSTVA" koji predstavlja multimedijalni projekat kojim kroz dokumentarni film i serijal autor Dario Novalić, kroz razgovore i sjećanja novinarskih i medijskih autoriteta, želi pokazati bogat i zanimljiv put razvoja bh. novinarstva i njegove vrijednosti. Producent je Start BiH, a radi se u koprodukciji sa BHRT-om, uz podršku Fondacije za kinematografiju i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.