Magazin / Start IZDVOJENO

Danas objavljujemo odlomak iz knjige "Gole godine" Senada Avdića, jednog od najboljih bosanskohercegovačkih novinara, uz dozvolu izdavačke kuće Buybook . 

(...)

Slučaj Martinović

          Društvene, političke, sigurnosne i međunacionalne prilike na Kosovu u vrijeme mog služenja vojnog roka bile su pod snažnim, teškim i mučnim utjecajem događaja koji se zbio godinu dan ranije, u ljeto 1985, ali mu aktuelnost i dramatičnost nisu slabile. Naprotiv. Riječ je o tzv. slučaju Martinović, stradanju kosovskog Srbina Đorđa Martinovića, koji je u maju 1985. teško ozlijeđen drvenim štapom na koji je bila nataknuta pivska boca koja mu je oštetila anus i prouzročila užasne povrede.

Martinović je bio zaposlen kao građansko lice u Domu JNA u Gnjilanu, a nesretni događaj se odvio na njegovoj njivi tokom proljetnih radova. Službena policijska izviješća govorila su o samoozljeđivanju, izvidi sa terena su ukazivali na to da je drveni štap otrgnut iz ograde Martinovićevog dvorišta. Kad je i sam Martinović nakon oporavka od operacije potvrdio službenu verziju svog stradanja, činilo se da je ovaj slučaj okončan. No, beogradski medijski, politički i kulturni krugovi orkestrirano su i neumoljivo insistirali na drugoj verziji, prema kojoj je Đorđe Martinović bio žrtva albanskih zlikovaca koji su ga napali, mučili i na kraju svirepo nabili na kolac. Uskoro je ovu verziju svoje tragedije, sodomiziranje u izvedbi albanskih ekstremista, prihvatio i sam Martinović, uz obrazloženje da je prvobitno "svalio krivicu na sebe" zato što je to od njega zahtijevala policija i politika da ne bi, kako je kazao, došlo "do narušavanja bratstva i jedinstva". Mediji iz Srbije, a i nekih drugih dijelova SFRJ, svakodnevno su donosili nova i sve morbidnija otkrića o golgoti Đorđa Martinovića, o njegovom stradanju objavljene su nekolike knjige, a čuveni srpski slikar, filmski režiser, antikomunista i nacionalista, akademik Mića Popović naslikao je "Raspeće Đorđa Martinovića", prikazujući potonjeg kao modernog Isusa Krista.

Slučaj Martinović dodatno je podijelio srpsku i albansku zajednicu na Kosovu, poslužio kao okidač prvo za senzibiliziranje, a potom i samoorganiziranje kosovskih Srba i pokretanje njihovih "spontanih" okupljanja na kojima se u Beogradu tražila istina i kažnjavanje Martinovićevih mučitelja.

Budući da je Đorđe Martinović bio u sustavu JNA kao građansko lice, njegova sudbina i sve što je uslijedilo mučnom događaju na njegovom imanju u Gnjilanu bili su posebno praćeni, analizirani i tumačeni unutar armijskog komandnog i vojničkog miljea.

Onaj ranije pomenuti oficir Bosanac rekao mi je da se tokom godina više vojnika koji su služili JNA u Domu JNA u Gnjilanu žalilo vojnim vlastima na to da ih je Đorđe Martinović seksualno uznemiravao i pokušavao napastvovati. Naveo mi je ime jednog vojnika koji je tražio i dobio prekomandu iz Gnjilana. On je radio na kino‑projektoru u tamošnjem Domu JNA, a Martinović je u više navrata provaljivao u kabinu i pokušavao ga obljubiti. Taj vojnik, prebačen u Dom JNA u Prištini, bio je Albanac, što nije nebitno navesti. Razgovarao sam sa njim, ali nije bio raspoložen govoriti o svojim iskustvima sa Martinovićem, sve što je imao reći već je rekao vojnim istražnim organima koji su radili na tom slučaju.

Kolega novinar iz prištinskog Jedinstva, dnevnika na srpskom jeziku, inače bosanski Srbin koji je nakon završetka fakulteta u Sarajevu našao posao na Kosovu, govorio je kako nakon slučaja Martinović prilike na Kosovu nikada neće biti iste kao prije tog događaja. Međunacionalno povjerenje – koje ni prije tog događaja nije bilo na nivou uobičajenom za druge dijelove zajedničke države – bilo je poljuljano, a one tanke niti komšiluka, zajedničkog života i povjerenja između Albanaca i Srba bile su pokidane.

Dvije godine nakon izlaska iz vojske, u funkciji glavnog i odgovornog urednika jugoslovenskog nedjeljnika Mladost, radio sam intervju sa Brankom Mikulićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća. Bio je decembar 1988.godine i Mikulića sam zapravo vidio svega 15‑20 minuta tokom kojih smo u njegovom kabinetu neobavezno i načelno ćaskali o temama i sadržaju intervjua, o tehničkim detaljima. Ostavio sam papir s pitanjima, a po odgovore došao na poziv njegovih savjetnika i šefova kabineta Mileta Lasića i Gorana Kapetanovića, sina visokog komunističkog funkcionera Hajre Kapetanovića, koga je politički porazila upravo struja koju je unutar bh. partijskog vrha personificirao i predvodio Mikulić.

Na jednom stolu u prostranom kabinetu u Palati Federacije vidio sam gomilu papira, "radnih materijala", kako se to zvalo u birokratskom političkom žargonu, udjenutih u nekoliko fascikli (danas bi se reklo "fajlova") na čijem je hrbatu flomasterom bilo ispisano TRAKTAT O FLAŠI ĐORĐA MARTINOVIĆA. Budući da sam Mikulićeve odgovore na moja pitanja čitao zajedno sa njegovim suradnicima, upitao sam jednog od njih, ne sjećam se sigurnošću da li Lasića ili Kapetanovića, šta se dešava sa tim dokumentima.   

Odgovoreno mi je da je posrijedi konačan i kompletan izvještaj o "slučaju Martinović", nastao u suradnji medicinskih eksperata, policijskih istražitelja, forenzičara, civilnih i vojnih, utemeljen na iskazima stotina saslušanih svjedoka i fotodokumentaciji svega što je rađeno u posljednje dvije godine u procesu rješavanja kontroverznog zločina iz Gnjilana. Koordinator i nositelj svih aktivnosti, rečeno mi je, bio je Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova, na čijem je čelu u to vrijeme bio Crnogorac Dobroslav Ćulafić, ministar u Vladi Branka Mikulića. Taj je izvještaj nekoliko puta trebao biti prezentiran na sjednicama SIV‑a, ali je to, iz nekih razloga i pod pritiscima dijela članova SIV‑a, stalno odgađano.

Uglavnom, rečeno mi je da u izvještaju stoji da je nedvosmisleno utvrđeno da se u slučaju Đorđa Martinovića van svake razumne sumnje radi o samopovređivanju, te da je istragom ustanovljeno da na Martinovićevom imanju u trenutku njegovog stradanja nije bilo lica albanske nacionalnosti koja su ga navodno sodomizirala.

Intervju sa Brankom Mikulićem objavljen je u novogodišnjem broju Mladosti, ali je predsjednik SIV‑a samo nekoliko dana kasnije podnio neopozivu ostavku. Koliko mi je poznato, onaj izvještaj Saveznog SUP‑a u kojem je okončana misterija (samo)povređivanja Đorđa Martinovića nikada se nije našao na dnevnom redu novog SIV‑a s Antom Markovićem na čelu. No, čak i da je do toga došlo, da se javnost suočila sa tim prvim cjelovitim, potpunim i zaokruženim izvještajem, čini mi se da bi se u javnoj recepciji tog strašnog događaja malo šta promijenilo. Oni koji su vjerovali u dominantni srpski medijski i poluslužbeni narativ o Martinoviću kao žrtvi albanskog nasilja nastavili bi i dalje vjerovati uprkos svemu. Pored toga, taj događaj je za one četiri godine, koliko je zaokupljao pažnju i emocije domaće i svjetske javnosti, već obavio svoju zadaću, homogenizirao srpsku zajednicu na Kosovu, ali i nepovratno determinirao horizonte budućih jugoslovenskih političkih rasprava, svađa, podjela i na kraju – sukoba.

(...)