Život / Kultura

Na jednom dijelu našeg kontinenta već četvrtu godinu traje krvava ratna kataklizma, koja ne može ni sineaste ostaviti ravnodušnim i to i dosta njih pokazuje u svojim filmovima, prikazanim na ovogodišnjoj Smotri sedme umjetnosti u Linzu.

Piše: Dusko DIMITROVSKI, novinar i filmski kritičar

Najbolji film prikazan upravo na završetku Filmskog festivala "Crossing Europe'25" u Linzu, koji je sasvim opravdano, žiri je proglasio pobjednikom - "Anul nou care NA fost" redatelja Bogdana Muresanua, tek drugo dugometražno igrano ostvarenje ovog autora, ne bavi se današnjim vremenom već prijelomnim trenucima u društvenom životu njegove domovine.

Radnja filma se događa u noći neposredno prije nego što će revolucija u prosincu 1989.godine zahvatiti Rumuniju.

Glavni likovi filma iako nemaju pojma o onome što će se uskoro desiti, kao da intuitivno osjećaju nadolazeće promjene, koje će dovesti do krvavog kraja diktature predsjednika Čaušeskua.

Tako jedna glumica "pokazuje nerve" kad u novogodišnjoj emisiji treba izreći jedan praznični pozdrav, koji je propagandistički ostrašćen od strane režima, i to nakon što je njen kolega, koji je to trebao učiniti, upravo, pobjegao iz zemlje. Istovremeno se sin redatelja te emisije sprema da ilegalno napusti Rumuniju, a majka jednog isljednika ozloglasenog Securitatea, počinje demoliranje vlasititog stana...

Kada vijesti o masakru u Temišvaru stižu do njih u Bukureštu, počinju da se zajedno spajaju te epizode u jednom doista furioznom finalu, pokazujući svu tragičnost kraja vladavine despota Čaušeskog.

Ovaj film je zasita cjelovito umjetničko ostvarenje s posebnom scenarističkom osnovom, izvanredno ubjedljivo odigranim glavnim ličnostima, te nadsve kreativnom režijom Bogdana Murseanua.

Film je snimljen u koprodukciji Rumunije i Srbije.

Vidjeli smo i dobro režirani film "Zečji nasip" redateljice Čejen Černić Čanak, u kome se potraga za društvenim indentitetom sagledava kroz kritiku goruće homofobije u seoskom ambijentu današnje Hrvatske.

Rediteljica to čini kroz nadsve suptilno iskazanu priču o "zabranjenoj" ljubavi dva tinejdžera, koju ni sve prijetnje nije moguće uništiti, već je, naprotiv, još više podstiču...

Austrijanka Julia Windischbauer, inače već afirmisana filmska i televizijska glumica u njemačkom govornom području, potragom za smislom bitisanja glavnih junakinja, u debitantskom filmu "Callas, Darling" iskazuje kroz priču o iznimnom prijateljstvu dvadesetšestogodišnje Marie i sedamdestogodišnje Gerlinde, , , na prvi pogled toliko različite, a stvari po karakteru jako slične.

Riječ je o jednoj vrsti Roadmovia, gdje se iznenada sreće autostopkinja Gerlinda, koju u kolu prima Maria, dosta nerado, a na putu ka zajedničkom cilju - jednom mjestu na albanskoj obali, rađa se neobično prijateljstvo, i nešto više od toga...

U svom prvom dugometražnom filmu, rediteljica je pokazala da zna realizovati simpatični roadmovie, u kome putovanje glavnih junaka, sa neobično lakim izražavanjem, iskazuje kroz slučajni susret i neobične životne puteve,

To je priča o biti na putu, kako na ulici, tako i u životu...

Veteran, a sad se može već reći i klasik našeg regiona - Želimir Žilnik u Linzu je bio predstavljen filmom "Restitucija, ili, san i java stare garde", u njemu specifičnim crnohumornim stilom, izraženim u kreativnoj mješavini dokumentarnog i igranog, kritički sagledao društvenu situaciju, kroz priču o 82-godišnjem džez muzičaru Stevanu i njegovom kasno stečenom nasljeduju od oca, koje mu stvara više problema nego zadovoljstva.

Na zasluženu dobru pažnju kako kod kritike, tako i kod publike je naišao i dugometražni dokumentarni film Korolevy radosti" ("Queens of Joy") Olge Gibelinda, u kome u horor ambijentu rata u Ukrajini rediteljka predstavlja dokumentarnu priču o tri Drasqueensa, tako sugerišući kako quer Subkultura u eksternim uvjetima, može stvarati nadu, zajedništvo i specifičnost samosvojnosti.