Kolumne

Ljeta 2010. godine Startov kolumnista će sarajevsku zamijeniti šibenskom adresom. Tada je u Hrvatskoj na vlasti HDZ, nezaposlenih je oko 17 posto, mladi masovno planiraju iseljavanje, policija istražuje bivšeg predsjednika vlade, Ivu Sanadera, i njegovu koruptivnu hobotnicu koja je, uz ostalo, upravo Marku Perkoviću Thompsonu platila pola miliona eura da ne pjeva za političku konkurenciju, a po mogućnosti nikako.

Analizira autor  ove kolumne šta se promijenilo u Hrvatskoj od njegovog dolaska do danas, 15 godina pada(nja) do noći najvidljivije od svih do sada

Piše: Emir Imamović Pirke

HRVATSKA 2025.: Petak, četvrti juli 2025. godine: nekadašnji je Dan borca, jugoslavenski, komunistički praznik kojeg, kao ni Jugoslavije, odavno nema. Centrom glavnog grada Hrvatske odjekuje: „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana. Jure zove, Boban kliče, za dom spremni poglavniče.“ Policije ima, a kao da nema: njeni pripadnici mirno promatraju uglavnom mlađe ljude u crnom i ispod zastava NDH, Herceg-Bosne i poneke službene Republike Hrvatske.

I jutro poslije, Zagreb izgleda užasavajuće: ulicama grada čiji građani kao da su nestali, kruže - kako je kazao jedan očevidac - „samo ljudi u crnom i policija“. Isti su to „ljudi u crnom“ od sinoć. Sastav policije definirao je smjenski rad. Još je barem trećina dana ostala do početka najvećeg komercijalnog koncerta na svijetu, onog Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu za koji je prodano nevjerovatnih pola miliona karata.

Vrhunac te smotre ustaškog folklora bilo je, naravno, izvođenje prvog Thompsonovog hita: „Bojna Čavoglave“. Pjevač sa zaista raskošne bine uzvikuje „za dom“, dok masa u ekstazi odgovara – „spremni!“. U publici su, osim predstavnika svih desnih stranaka, i oni iz vladajuće, demokršćanske Hrvatske demokratske zajednice: ministri Tomislav Medved i Ivan Anušić, te predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Bilo ih je, da se ne lažemo, puno više, samo što im je politička snaga daleko manja. Sve iz blizine, iz takozvane Kockice, zgrade u kojoj je decenijama bio Savez komunista Hrvatske, nadgleda nekadašnji član SK, aktuelni ministar unutrašnjih poslova – uz Medveda jedan od najutjecajnijih saradnika premijera Andreja Plenkovića – Davor Božinović, prikladno odjeven u košulju crnu kao ta grozna noć, ona od ranije i one koje pjevač i njegova publika sanjaju.

Nedostaje, dakle, samo predsjednik Vlade Republike Hrvatske pa da užas bude kompletan, a poraz njegove politike koja ga je činila prihvatljivim i biračima lijevog centra, potpun. On je - kako piše Boris Rašeta u sjajnoj reportaži o koncertu kojeg je suštinski tačno nazvao vjerskim skupom - „dan prije bio na generalnoj probi, prema besmrtnom naslovu Majdakove proze, 'Pazi, tako da ostanem nevina'“.

HRVATSKA 2010.: I tog ljeta u kojem ću sarajevsku zamijeniti šibenskom adresom, u Hrvatskoj je na vlasti HDZ, nezaposlenih je oko 17 posto, mladi masovno planiraju iseljavanje, policija istražuje bivšeg predsjednika vlade Ivu Sanadera i njegovu koruptivnu hobotnicu koja je, uz ostalo, upravo Marku Perkoviću Thompsonu platila pola miliona eura da ne pjeva za političku konkurenciju, a po mogućnosti nikako. Posljedice ekonomske krize iz 2008. još se osjećaju, značajnijih investicija nema, BDP ne raste za razliku od zaduživanja države. Ipak, kolektivni je stav da bolje vrijeme dolazi: Hrvatska završava pregovore o ulasku u Evropsku uniju, lijevo-liberalni savez opozicionih stranaka čeka izbore da pomete HDZ kojeg Jadranka Kosor pokušava spasiti od Sanaderovog povlačenja i posljedičnih otkrića, zvučnu kulisu društva kreiraju TBF, Edo Maajka, Elemental i Hladno pivo, kazališne predstave Olivera Frljića su kulturni događaji prvog reda, mediji se utrkuju u kritici odlazeće vlasti i budućnost ne izgleda tamno kao nebo nad Hipodromom 15 godina kasnije, sasvim suprotno: kakav god bio, Sanader je iskorijenio ustaške spomenike, marginalizirao rigidnu desnicu, vlastite ministre tjerao da poništavaju odluke partijskih cenzora po gradovima i općinama, pretvarajući HDZ u stranku koja se svog prvog predsjednika, Franje Tuđmana, sjeća samo kada mora, a i tada preko neke stvari.

TAVANSKA UMJETNOST: U to doba jedan se sjemeništarac iz šibenskog kraja za svećenički poziv priprema u samostanu pored Imotskog. Sasvim slučajno svjedoči dolasku nekoliko automobila sa zatamnjenim staklima iz kojih se iznose tube i nose na crkveni tavan. U njima su umjetničke slike velike vrijednosti i u vlasništvu Ive Sanadera. Paralelno, Crkva u tom kraju oglašava prodaju zemljišta uz objašnjenje: „Doktor Ivo je pomogao nama, sada je red da mi pomognemo njemu.“

Puno kasnije sve će postati jasnije: one koje nije mogao sedirati bagerima i interventnom policijom, Sanader je smirivao parama, a da nije krao koliko jeste i dan-danas bi bio predsjednik Vlade Republike Hrvatske biran, naravno, glasovima članova HDZ-a, ali i onih koji će sredinom prošle decenije povjerovati da će Andrej Plenković promijeniti najveću hrvatsku stranku, a ne stranka njega.

KONTRAREVOLUCIJA, PRVA FAZA: Izborni trijumf lijevo-liberalne „Kukuriku koalicije“ krajem 2011. i neizbježni ulazak Hrvatske u EU pratio je nagli aktivizam do tada marginalnih i slabo vidljivih konzervativnih udruga snažno povezanih sa moćnim dijelom klera i naoštrenim na sve: od prava na abortus, pa do samog članstva u Uniji. Zbog njihovog sve većeg utjecaja, vladajuća većina mijenja referendumsko pravilo kako bi se osigurala od negativnih rezultata ove, ustavom propisane obavezne provjere građanske volje oko članstva u EU. Prema tada novom pravilu koje važi i danas, rezultati bilo kojeg referenduma o bilo čemu su obavezujući bez obzira je li na njega izašlo 60 posto birača ili njih troje.

Hrvatska prvog jula 2013. i službeno postaje članicom EU, a u oktobru 2014. započinje proces koji će kulminirati na Hipodromu petog jula ove godine. Te je jeseni startao bunt ratnih veterana koji su u zagrebačkoj Savskoj ulici demonstrirali punih 555 dana, pokazujući od prilike do prilike koliko su bliski sa Crkvom, koliko sa HDZ-om čiji je predsjednik u međuvremenu postao Tomislav Karamarko i koliko ne žele riješiti probleme koje su zapravo izmislili već se, jednostavno, žele riješiti bilo kakve vlasti koja nije temeljno desna.

Na izborima 2015. godine gotovo jednak broj saborskih mandata osvajaju HDZ-ova i SDP-ova koalicija, dok je najveće iznenađenje tek formirani MOST sa čak 19 zastupnika. Taj, pokazat će se vrlo brzo, politički projekat Crkve i - kako ih je nazvao jedan oponent iz Metkovića - više sekte nego stranke, trebao je biti HDZ na izmišljenim fabričkim postavkama: jednako, pa i više desno, ali bez epske pljačke i podilaženja Bruxellesu. Njima zahvaljujući, HDZ formira većinu i za premijera – pod pritiskom upravo MOST-a – imenuje anonimnog i karikaturalnog Tihomira Oreškovića koji se javnosti obraća uz pomoć Googleovih alata za prevođenje.

Njegova će vlast, kao i ona Karamarkova u HDZ-u, trajati do iduće godine. Nakon što je HDZ-ov mastermind Vladimir Šeks režirao pad Oreškovićevog kabineta, karijerni diplomata i poliglota Andrej Plenković pobjeđuje prvo na stranačkim, pa na parlamentarnim izborima formira većinu - opet i iz nužde sa MOST-om kojeg se rješava prvom prilikom - uspostavljajući novo pravilo u funkcioniranju HDZ-a: krađa nije dopuštena ali se tolerira, političko spašavanje uhvaćenih u lopovluku ne dolazi u obzir, dok je ustašluk strogo zabranjen.

KONTRAREVOLUCIJA, DRUGA FAZA: Tokom prva dva mandata Andreja Plenkovića u kojima je slabu, ali odanu parlamentarnu većinu održavao sarađujući sa manjim liberalnim strankama i predstavnicima srpske nacionalne manjine, država je ličila na onu Sanaderovu, ali društvo sve manje. Konzervativne udruge su jačale, Crkva se baš nije puno trudila da bude vjersko krilo HDZ-a, dok je opozicija kopnila. Gotovo jednopartijski sistem od 2020. godine više nego drugi ometa platforma Možemo koja vlada Zagrebom i u kojoj desni sektor vidi veću opasnost od SDP-a.

Kako je poodavno nestala svaka mogućnost saradnje Hrvatske demokratske zajednice i MOST-a, izmišljena je još jedna varijanta HDZ-a pod drugim imenom: pjevač – i Thompsonov kum – Miroslav Škoro je istomišljenike okupio u Domovinskom pokretu, oni su ga iz njega nabili nogom, ali i ostvarili dovoljno dobar rezultat da Plenković 2024. nije imao izbora - formirao je koaliciju sa DP-om koji se u toku pregovora o novoj većini raspao, pa su pobjednici u frakcijskim borbama postali dio vlasti, ali takav da heroinski ovise o HDZ-u. Upravo to ne odgovara kreatorima političkih organizacija i desničarskih građanskih udruga čiji je smisao postojanja kočenje civilizacijskih skretanja u najvećoj stranci i, posljedično, Republici Hrvatskoj.

NDH U GRANICAMA AVNOJ-a: Katastrofalan poraz HDZ-ovog kandidata Dragana Primorca na posljednjim predsjedničkim izborima, neizbježno koaliranje HDZ-a sa DP-om, ali i jednako neizbježni nestanak DP-a, uz Thompsonov povratak sa dugogodišnje estradne pauze, začinjen uspjesima hrvatskih rukometaša koji su insistirali da im on pjeva dok slave srebro u centru Zagreba, sastojci su zapaljivog koktela čiji se plamen – i u prenesenom značenju i doslovno – uzdizao iznad Hipodroma početkom jula ove godine.

Jedna mračna noć, međutim, nije uzrok nikakvih značajnijih promjena u Hrvatskoj, već do sada najvidljivija i najglasnija posljedica onih višedecenijskih u kojima su relativizirani ustaški zločini u Drugom svjetskom ratu, minimizirana važnost antifašističkog, partizanskog pokreta, školski udžbenici kontaminirani revizionizmom, a ustaški pozdrav legaliziran u svakoj prilici koja bi mogla izazvati makar minimalan politički potres.

Daleko od vrhunca i državnosti i pristojnosti, dakle od vremena prije pristupanja EU, Hrvatska je u poziciji zemlje koja je ostvarila sve svoje strateške i povijesne ciljeve - pobjeda u ratu, članstvo u NATO-u, Uniji, Schengenu i Eurozoni - ali ne nalazi načina da se obračuna sa društvenim talogom koji je vidi kao NDH u granicama AVNOJ-a.  

Thompsonov nazovi koncert, sa svim što ga je činilo, bio je pokazna vježba sile pred kojom bi trebala ustuknuti lijeva opozicija, građani kojima ne treba objašnjavati ko je pobijedio 1945., ali i sam Andrej Plenković kojem se ne zamjera njegovanje korupcije već zapuštanje ideološkog okvira koji Nezavisnu državu Hrvatsku doživljava samo kao posljedicu želje za vlastitom državom, a današnju Republiku Hrvatsku kao njen nastavak u skraćenom obliku, ali i negaciju one socijalističke.

Hipodromsko silovanje civilizirane Hrvatske je, vrlo vjerovatno, posljednji veliki trzaj - što ne znači kako neće biti manjih - neoustaških struktura, što bi bilo dobro da na istom tom mjestu „spremnost za dom“ nije pokazalo na stotine hiljada mladih čije je poznavanje historije nikakvo, razumijevanje politike još gore, a snalaženje u svijetu predatorskog kapitalizma katastrofalno, koji su sa ponosom dizali desnicu ruku i grleno pjevali o spuštanju guste magle.