Politika / Regija

Piše: Emir Imamović Pirke (magazin Start BiH)

Otkako je Crnu Goru učinio nezavisnom, Milo Đukanović je bio na udaru stranaka među kojima su bile i one sa četničkim vojvodama na predsjedničkim mjestima. Što je on uspješnije ostvarivao vanjskopolitičke ciljeve, to su napadi bili brutalniji. Činilo se kako je do kulminacije došlo 2016., nakon izbora i pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti za što su bili zaduženi operativci iz ruskog GRU-a, srbijanske BIA-e i, naravno, domaći izdajnici.

Paralelno, zapadni su saveznici sve teže podnosili svog učinkovitog partnera pod kojim je, realno, korupcija bila jedina privredna grana u usponu.

U takvom, nimalo ugodnom okruženju, Đukanović prije izbora 2020. insistrira na Zakonu o slobodi vjeroispovijesti kojeg SPC doživljava kao pravni okvir za oduzimanje njihove imovine, iako je taj akt pozitivnim ocijenila i Venecijanska komisija.

Umjesto uz buku sa stranačkih mitinga, Crna Gora te izbore dočekuje uz litije: demonstracije kojima se mobiliziraju Đukanovićevi protivnici, dok se iza teističkih povika i ikona krije politički program srbizacije Crne Gore.

Jakov Milatović, sa druge strane, nije lider već bukvalno projekat srpskih nacionalista udruženih sa odbjeglim crnogorskim tajkunom Duškom Kneževićem, te Srpske pravoslavne crkve koja se u toj zemlji ponaša kao krovna organizacija svih anti suverenističkih snaga.

Jakov Milatović se kandidovao za predsjednika Republike Crne Gore kako bi je sveo na formalno suverenu i u praksi potpuno podčinjenu državu čiji će jedini smisao postojanja biti da Srbija dobije izlaz na more. Pobijedi li, a lako, vrlo lako može, famozni Otvoreni Balkan će dobiti još jednog zagovornika. Ta tupava ideja o, kao, slobodnom protoku ljudi, roba i usluga, treba poslužiti zadovoljenju srpskog i albanskog nacionalizma, ali bez brze promjena granica koje ionako  neće postojati nigdje osim na geografskim kartama.

Danas, drugog aprila, građani i građanke Crne Gore će reći je li crnogorstvo važni dio njihovog identiteta ili potrošna roba koja je vrijedila samo dok je Crnu Goru vodio deklarisani Crnogorac Đukanović. Milatović je, naime, etnički  (što je svakako manje važno) i politički (a to je već jako važno)  Srbin. Preciznije, Srbin po mjeri srpstva Aleksandra Vučića, Matije Bećkovića, pokojnog Riste Sotone, dakle vladike Amfilohija Radovića, Milorada Dodika…pa sve tako do četničkih vojvoda iz Drugog svjetskog i balkanskog rata iz posljednje decenije prošlog vijeka.

Crnoj Gori, dakle, slijedi drugi krug predsjedničkih izbora što nas, da živimo u Skandinaviji, ne bi trebalo ni zanimati. No, mi živimo ovdje gdje od rezultata direktno ovisi puno toga, pa možda i mir. Milo Đukanović na vlasti je još od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka i bio je, bez obzira na formalnu funkciju:  i predsjednik i premijer i ministar vanjskih poslova i sve što je trebalo u jednom. To, naravno, nije dobro, samo što uvijek može biti gore. Sa Jakovom Milatovićem kao pobjednikom sigurno i hoće. Mrak će pasti i ostati dugo. Jako dugo. Koliko će biti gust govori i to što su dotičnog već podržali Vojislav Šešelj i Milorad Dodik.