Piše: Duško Dimitrovski,novinar i filmski kritičar

Na jednom od tri najznačajnija svjetska filmska festivala, 76. Internacionalnom filmskom festivalu ove godine prikazano je 278 filmova iz 80 zemalja iz cijelog svijeta, kao vrlo šaroliki, ali i dosta dobri vizuelni panoptikum.

Trebalo je da proteknu pune dvije decenije "pauze" na "Berlinalama '26", da bi najveće priznanje karakteristično za ovaj festival: "Zlatni medvjed" ponovo bilo dodijeljeno filmu snimljenom u njemačkoj produkciji.

Riječ je o "Žutim pismima" Ilkara Čataka-İlker Çatak ("Soba za učenje", "Sadakat"), internacionalno do sada već dosta afirmisanog njemačkog sineaste turskog porijekla.

Nakon dobijanja "Zlatnog medvjeda", kojeg mu je uručio — također njemački režiser i jedna od legendi sedme umjetnosti Wim Wenders, predsjednik ovogodišnjeg festivalskog žirija — Čatak je, zahvaljujući se na nagradi, vidno uzbuđen, rekao:

"Do sada su neki moji filmovi uspijevali da se prikažu, pa čak i nagrade u Berlinalskoj selekciji 'Panorama', ali nikada se nisu našli i na glavnom takmičarskom programu.
Već sam bio izgubio nadu da će neko moje ostvarenje ikada biti prikazano na glavnom programu, a da će tu ne samo biti prezentovano, već i dobiti 'Zlatnog medvjeda', iskreno, to nisam mogao ni sanjati..."

Dodjela najvećeg festivalskog priznanja ovom filmu potpuno je zaslužena.

U "Žutim pismima" autor znalački povlači paralelu između Turske i Njemačke u kontekstu narastajućih opasnosti od opresivne vladavine.

"Mogu potvrditi da je u današnjoj Njemačkoj umjetnost napadnuta, a napadnuta je i sloboda govora i mediji su napadnuti i mislio sam da moram nešto da uradim povodom toga," kaže Čatak.

Treba reći da su "Žuta pisma" krajnje suptilno prikazana društvena drama jednog u Njemačku emigriranog turskog bračnog para, kojem potpunu integraciju u tamošnje društvo onemogućuje birokracija, a u svojoj staroj domovini Turskoj, zbog kritike autokratskog režima, nisu poželjni.
Režiser ističe da u "Žutim pismima" ima i dosta autobiografskih elemenata.

Zastrašujuću alegoriju na autoritarnu vladavinu, stvaralački virtuozno, ali i emotivno uvjerljivo prikazuje također turski režiser Emin Alper u filmu "Salvation", nagrađenom na "Berlinalama '26" sa Velikom nagradom žirija — "Srebrenim medvjedom" — kroz priču o jednom zabačenem selu, gdje dolazi do sukoba dva klana oko posjedovanja zemljišta.

Dok se u Čatakovim i Alperovim filmovima govori o sadašnjem vremenu, film "Rosa" Markusa Šleinzera (Schleinzera), rađen u austrijsko-njemačkoj koprodukciji, vraća gledaoce u sedamnaesti vijek.

Za naslovni lik u Šleinerovom filmu, Sandra Hüler (Hüller) je nagrađena Srebrenim medvjedom za najbolju žensku ulogu na "Berlinalama '26".

Radnja filma je smještena u jedno protestantsko njemačko selo u kome se djevojka Rosa presvlači u mušku odjeću i predstavlja se kao vojnik.
Sandra Hüler je zaista briljirala kao protagonistka ovog nadasve ambivalentnog lika.

Nažalost, već više posljednjih godina nemamo zastupljenog ni jednog bosanskohercegovačkog, kao ni filma iz cijelog našeg regiona, na glavnom takmičarskom programu "Berlinale" u utrci za Zlatne i Srebrene medvjede i druga najviša festivalska priznanja.

Ipak, ove godine je na upravo oformljenoj specijalnoj selekciji "Perspektive", gdje se prikazuju debitantska ostvarenja, sa dosta uspjeha prezentovan film "17" Košare Mitić.
Film je rađen u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Srbije i Slovenije, a u njemu režiserka beskompromisno i uvjerljivo predstavlja maloljetničko nasilje.

Na "Berlinalama '26" je sa specijalnom retrospektivom filmova obilježen značajan jubilej — četrdeseta godišnjica postojanja programskog segmenta "Teddy Awards", u okviru koga se prikazuju i vrednuju filmovi sa temom homoseksualizma.