Uz dozvolu izdavačke kuće Buybook objavljujemo odlomak iz knjige „Dodir časne sestre“ Gojka Berića- ocjenjuje izdavač da je objavljivanje ove knjige jedan od najvažnijih kulturnih događaja u 2024. godini

Priredila: D. N. K.

Naš poznati književnik Mile Stojić za knjigu „Dodir časne sestre“ istaknutog bosanskohercegovačkog novinara Gojka Berića kaže da je to književno djelo visoke estetske vrijednosti, djelo koje se čita u jednom dahu i o kome se razmišlja danima nakon sklopljenih korica. Novinarka Edina Kamenica ističe da Berić u knjizi više ne skida debele, teške velove sa aktuelne društveno-političke zbilje, a što već decenijama radi i po tome je poznat u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nego on to sada čini sa svojim životom, i privatnim i profesionalnim. „Pred nama odrasta dijete koje je najčešće u uzaludnom, dirljivom, potresnom, pa i komičnom traganju za ljubavlju i za sigurnošću, kako u porodici tako i u okruženju. Ali, uporedo sa razgolićavanjem vlastite intime, oči radoznalog dječaka upijaju, i sve do pozne dobi ne zaboravljaju, dešavanja, ljude, predjele oko njega. Na našu sreću jer, zahvaljujući tome, sa svakom novom stranicom izranjaju zaboravljene mostarske mahale i sokaci i jednako tako mnogima danas nepoznati Dubrovnik, pa i nepoznat, uvjerena sam, sadašnjim Dubrovčanima. Svi koji vole ove gradove i koji žele o njima saznati ono čega sigurno nema ni u kakvim drugim knjigama, moraju pročitati ovaj roman. Preporučujem da to posebno urade umjetnički producenti jer svaki pasus 'Dodira...' može biti predložak za film ili pozorišnu dramu“, zaključuje Kamenica.

- Želio sam da opišem ljude koje sam poznavao, kako one koji su me voljeli tako i one koji me nisu voljeli, kao i neke društvene događaje - otkriva Berić. Njegov roman obuhvaća razdoblje od Drugog svjetskoga rata do raspada Jugoslavije, u punih 45 godina. Podijeljen je u dva poglavlja - autorovo djetinjstvo i odrastanje u Mostaru, koje počinje pričom „Mahala Mejdan“, te njegove zrele godine u Dubrovniku na poznatom dubrovačkom trgu i pričom „Čekajući ‘četvorku’“.

Gojko Berić je rođen 15. travnja 1939. godine u Donjim Vrbljanima, selu na rijeci Sani. Odrastao je u Mostaru, gdje je završio nižu gimnaziju i Strojarski tehnikum. Još kao srednjoškolac počeo se baviti novinarstvom. Karijeru je započeo 1962. u mostarskoj Slobodi. Bio je dopisnik Oslobođenja iz Mostara i Dubrovnika, a potom višegodišnji kolumnist ovog lista.

Berić je za svoj rad dobio mnogobrojne nagrade i priznanja.

Uz dozvolu izdavača objavljujemo odlomak iz njegove knjige:

Libro gospođe Ele

Probudila su me zvona koja nedjeljom oglašavaju jutarnju misu u crkvama i samostanima. Između drvenih persijana dopirala je prigušena svjetlost tmurnog jesenjeg dana. Nastavio sam se izležavati, zureći u plafon i zaključio da je prošlo punih sedamnaest mjeseci kako boravim kod Morettijevih. Sve u svemu, pomislio sam, ne mogu biti nezadovoljan. Istina, hrana nije bila najbolja, ali to nikad nisam pominjao, pošto se gospođa Ela žalila na oskudnu ponudu mesa i ribe. Prije mog dolaska o Bosni i Bosancima nije znala gotovo ništa. Pričao sam joj viceve o Muji i Hasi, ali je nisu oduševljavali.

          Pravo ime joj je bilo Mihaela, ali su je svi zvali Ela. Nekada je radila kao dječija njegovateljica, a onda se posvetila obitelji. Ela nikada nije izlazila iz kuće prije mene. Čekala bi da se pojavim i umijem u kupatilu u koje se ulazilo iz komina i, pošto zajedno popijemo kavu, da odem za poslom. Tada bi, prije nego krene u kupovinu, sišla u moju sobu da je pospremi. Znatiželjno bi otvorila ormarić u kome su se nalazile boce pića i čaše. Boce su i dalje bile netaknute, što je gospođu Elu čudilo. Soba više nije imala isti izgled kao neposredno uoči mog dolaska. Po podu su ležale rabacane novine i knjige, na stolu se nalazila pisaća mašina i notesi sa zabilješkama, a odjeća je bila prebačena preko naslona fotelje. Jedino su cipele i čarape bile uredno ostavljene ispred vrata. Zamolio sam Elu da nište ne dira, jer ću ja odnositi stare novine u smeće. U početku je bila zbunjena mojom neurednošću, ali se s vremenom privikla na nju, shvativši da sam sobu preuredio tako da odgovara mojim navikama.
  

   Svakog prvog u mjesecu donosio sam kiriju, čitavih 7.500 dinara, i nekoliko strukova svježeg cvijeća. Najviše je voljela frezije, ljiljane i mimozu, koje bi pomirisala duboko udahnuvši i potom ih brižljivo stavljala u vazu s vodom i tabletom aspirina, kako bi što duže ostale svježe. S vremenom sam stekao njeno povjerenje i naklonost, čak mi se ponekad činilo da prema meni gaji posebne emocije. Dok bismo ćakulali u kominu, znala bi staviti svoju mršavu ruku na moju i gledati me u oči, ali bi je brzo povukla i nastavila ispijati kavu. Međutim, nikada ne bi ušla u moju sobu ako sam ja bio u njoj. Bila je spremna da pređe preko svega što joj je u mom ponašanju objektivno moralo smetati. Ubrzo se navikla na mene i na razgovore uz zajedničku kavu. Osim toga, kirija koju je moj list uredno plaćao bila je značajna stavka u obiteljskim prihodima.
          Krajem juna gospođi Eli počeli bi stizati prvi gosti i soba u prizemlju bi sve do kraja avgusta bila gotovo uvijek zauzeta. Izlazeći ujutro iz kuće, susretao bih Eline goste na stepeništu ili bih čuo njihove glasove iza zatvorenih vrata. Nisam primijetio da se njihovim dolaskom moj odnos s Elom ma u čemu mijenjao.
Jednom sam došao kući u društvu neke studentice iz Beograda, koja je nekoliko dana ljetovala u Dubrovniku. Upoznali smo se na Lokrumu, romantičnom otoku borova, čempresa i bujnog rastinja. Pažljivo sam otključao velika ulazna vrata, a onda smo se oboje, bosi i pripiti, popeli škripućim drvenim stepenicama i tiho ušli u moju sobu.
          Probudio sam se kasno. Prozor sobe bio je širom otvoren, a kroz navučene prozirne zavjese probijala se jaka svjetlost ljetnog dana. Golo tijelo studentice, polupokriveno plahtom, bilo je ispruženo na širokom ležaju. Probudio sam je, ali se ona samo okrenula na drugu stranu i rekla: „Pusti me još malo. “ Vrijeme je prolazilo i nije bilo šanse da izađe iz sobe a da je gospođa Ela ne primijeti. Obukao sam se i tiho odškrinuo vrata. Kroz uski otvor ugledao sam Elin profil na kojem se, poput ptičijeg kljuna, isticao uzak šiljast nos, njene tanke našminkane usne i mršavo napuderisano lice. Stajala je ispod zidnog ogledala u kominu i češljala se, a zapravo je motrila na vrata moje sobe. Studentica se u međuvremenu probudila i obukla. Uzeo sam peškir i kalodont s četkicom za zube i krenuo u komin, četiri drvena stepenika više. Poželio sam gospođi Eli dobro jutro i upitao je da li sam je noćas možda probudio jer sam došao kasno, a ona je odgovorila da je čvrsto spavala i da me nije čula. „Ali nisam bio sam i još uvijek nisam sam. Sa mnom je jedna djevojka, studentica prava iz Beograda, upoznali smo se na Lokrumu. Nismo baš bili tihi, ja se izvinjavam... “
          „Pa što to ima veze, neka ste se vi fino proveli. Dovedite sinjorinu kod mene na kavu. “
          „Divna gospođa“, rekla je Jelena kad smo izašli na Stradun.
          Život je bio tako intenzivan da ponekad uopće nisam osjećao glad. Tada ne bih otišao na ručak kod Ele, koji se najčešće sastojao od pašta‑šute sa salatom ili od osrednje juhe, priganih srdela i blitve, rijetko kad od neke bolje ribe. Na stolu se uvijek nalazio mali bokal s lozovačom i botija crnog vina. Gubitak apetita pripisivao sam ljetnom zamoru, a povremeno opijanje brojnim susretima i iznenadnim ljubavima koje su se završavale u mojoj sobi, ispunjenoj noćnom sparinom i zadahom znoja koji se širio sa golih tijela. Ujutro bih tiho odškrinuo vrata i pomolivši glavu kao ptica ugledao kroz uski otvor isto tako jedva odškrinutih vrata komina gospođu Elu kako stoji ispred zidnog ogledala uvlačeći šnalu u prosijedu kosu, sigurna da je u tom trenutku promatram.
          U velikoj bašti Ocean ispod krošnjatih platana, koja se dimila od roštilja, naletio sam na dvojicu svojih drugova iz Mostara. Treštala je muzika u toploj avgustovskoj noći i ture piva su nas opile. U međuvremenu je počela padati kiša i bašta se polako praznila. Bilo je kasno da moji prijatelji traže prenoćište pa sam ih poveo kod sebe. Dok smo se peli uz stepenice, bili smo upadljivo bučni. Svlačeći se, u sobi smo počeli pjevati: „Čudna jada od Mostara grada...“ Širom sam otvorio persijane i sva trojica smo počeli pišati kroz prozor, dok je vani kiša padala kao iz kabla.
          Ujutro sam u kominu zatekao gospođu Elu kako, zamišljena, sjedi za stolom i puši, sa dopola ispijenom šalicom kave. „Gospođa Ela, noćas sam bio jako nevaljao. Sreo sam dvojicu starih prijatelja iz Mostara. Malo smo se zapili u Oceanu. Bilo je kasno i noćili su kod mene. Mora da smo vas probudili... I po sto puta izvinite.“
          „Ma ke, gospar Gojko... Ja sam spavala, nisam vas uopće čula.“
          „Ali, možda smo uznemirili vaše goste u donjoj sobi?“
          „Ma ke! Pa i da jeste, oni će vas razumjeti. Ljeti se svašta događa.“
          „Moji prijatelji su prenoćili kod vas i ja želim da vam platim.“
          „Ma ke, gospar Gojko.“
          Najesen se odjednom sve stišalo i mir se ponovo vratio u moju sobu. Ali one nedjelje s početka ove priče, dogodilo se nešto neobično.
          „Dobar dan, ke nova?“, upitao sam Elu sjedajući za stol da objedujem.
          „A što ću vam rijet, gospar Gojko? Vidite da sve krešiva. Meso krešiva i riba i placa, struja krešiva... Govoru da će i voda krešiti.“
          Moja dobra stanodavka je smatrala da sam dovoljno inteligentan da shvatim što je time htjela reći – pošto sve krešiva, onda bi i kirija koju plaćam trebala biti malo veća. Klimnuo sam glavom u znak odobravanja i rekao: „Znate što, gospođa Ela? I u betulama je sve krešilo. Vinjak, vino i pivo su krešili... Moramo živjeti s tim.“
          Pogledala me je otpuhujući dim cigarete i šutjela.
          „Ma kirija, gospar Gojko, ostala ista“, rekla je nakon kraće pauze.

Kad sam sljedećeg jutra došao u komin i sjeo za stol, Ela je izvadila iz kredenca teku mekih sivih korica i sjela do mene. Sporo je prelistala nekoliko stranica ispisanih kemijskom olovkom, zadržavajući pogled na svakoj od njih. Potom reče:
          „Ovo je moje malo libro u kojem sam nešto zasenjala i o vama. Kad ste doselili, što ste činjeli, kad ste bili đentile, a kad u balunu. Izdala sam vam kamaru kao samcu, ma nijeste uvijek spavali sami. Moji gosti su se žalili na vas... da ste bučni pa da ne mogu spavat. A ja sam vas branila. I ne bih vam nikad ništa pribokala... Ma vi ste, gospar Gojko, na kraju htjeli čiste konte. Izvolite ih, libro ne vara.“
          Zaklopila je teku i pomaknula je prema meni, ali je nisam ni dotakao. Svi moji grijesi, sve ljetne ljubavne avanture, čaše ispijenog pića i mamurluci, sva moja izvinjenja i moja dobrota bili su zarobljeni među tim mekim sivim koricama, koje sam sada mogao dohvatiti i doživjeti radost otkrivanja samoga sebe, ali to, uprkos radoznalosti koja me je obuzimala, nisam učinio. Dugo sam šutio, a onda začuh promukli glas gospođe Ele:
          „A sad, homo popit bićerin rakije.“