“Reći da je jasenovačko stratiše na kome je pogubljeno preko 80 hiljada ljudi “radni logor u koji su djeca rado dolazila“ predstavlja posebnu, perverznu vrstu zločina nad prošlošću. Kad se u Hrvatskom saboru izgovori da su “brojke preuveličane”, preko tih ljudi prelazi se drugi put. Prvi put lopatom, kamom i puškom, drugi put mikrofonom. I zato neka se zna: bez istine, bez sjećanja i bez srama – nema ni Hrvatske, ni Evrope, ni čovječnosti. Samo saborska tišina, i pod njom, opet, Jasenovac.“

Piše: Dragan Bursać za Start

Povod za ovu kolumnu nije fusnota nego sramota — skandalozni skup održan ovih dana u prostorijama Hrvatskog sabora, u režiji Domina i Hrvatskih suverenista, pod ironičnim naslovom “Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca”.

“To je bio radni logor u koji su rado dolazili učenici”, “U Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava”, “Broj žrtava je falsificiran”, “Jedna je od najgorih laži da je tamo ubijeno 20 tisuća djece” — sablažnjive su poruke tobožnjih stručnjaka koje su, razumljivo, zgrozile većinsku javnost. Novinari, povjesničari, političari, društvene mreže — svi, osim onih koji bi morali, reagirali su. Država, institucije i pravosuđe — šute. A šutnja u ovakvim trenucima nije neutralna. Šutnja je suučesništvo. I još preciznije, šutnja je kršenje hrvatskog zakona!

Ispod saborskog lustera – sramota

Postoji trenutak kada institucije prestaju biti tek zidovi ili zgrade i postaju ogledala. U tom ogledalu, ovih dana, Hrvatski sabor nije vidio demokratsku odgovornost, nego vlastiti cinizam: sala je pretvorena u pozornicu na kojoj se, pod krinkom “znanstvenog pristupa”, umanjuju, relativiziraju i izvrću ustaški zločini Jasenovca. Nije to tek politički incident ili loš ukus. To je državna sramota, institucionalni pad u neofašizam i moralna katastrofa.

Povjesničar Hrvoje Klasić, jedan od rijetkih koji je u ovoj buci ostao jasan i doslijedan, podsjetio je na ono što su svi htjeli zaboraviti: članak 325., stavak 2. Kaznenog zakona – negiranje ili znatno umanjivanje genocida je kazneno djelo. Nema tu beskonačnih hermeneutika, nema plesa oko totema, nema fingiranih opsia, nema “ali i” i “možda ipak”. Postoji zakon. I postoji zločin. Ako u saborskoj dvorani neko govori da Jasenovac nije bio logor smrti, nego “radni logor”, da su brojke “prenapuhane”, da su “đaci rado dolazili na praksu” – to se ne zove debata, to se zove poruga žrtvama i rušenje temelja na kojima stoji svako pristojno društvo; i da, to se zove krivično djelo!

Država kao suučesnik

Nije problem u lagarijama koje su to izgovorili marginalni revizionisti a koji godinama žive na rubu znanstvene karikature. Problem je što su dobili mikrofon i prostor države. Što je državna dvorana,a. ne neka šupica za pijance, postala njihov logistički centar. Što se na ulazu nije tražila stručnost, nego ideološka podobnost. I što se, što je najgore, institucije nisu oglasile onako kako priliči. Predsjednik Sabora ne mora biti “gospodar svemira”, kako reče, ali mora biti gospodar vlastite nadležnosti. A nadležnost je jasna: u zgradi parlamenta ne smije se negirati genocid. Tačka.

Da se razumijemo: raspravljati o metodama istraživanja, o sudbini arhiva, o duplim unosima imena i prazninama u popisima – to je posao za arhive, muzeje, stručne časopise, doktorate, povijesničare, komisije. Ali ono što je saborska tribina pretvorila u grotesku nije bila metodologija, nego namjera. Namjera da se Jasenovac, riječ po riječ, stavku po stavku dehumanizira i normalizira. Da se ubijena djeca bez lica pretvore u statistiku. Da se logor smrti pretvori u “radionicu” s “majstorima”, kao da govorimo o zanatskom sajmu i odmaralištu, a ne o industriji ubijanja.

Zakon i moral ne poznaju navodnike

Da, broj žrtava neće nikada biti “konačan”. Da, popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac danas navodi 83.145 imena – muškaraca, žena i djece – i taj popis se revidira kako se arhive otvaraju, kako se preklapaju izvori, kako se greške uklanjaju. Da, poslijeratne procjene od 700.000 bile su pretjerane i opterećene političkom ekonomijom poratnog doba. Sve je to istina. Još je jedna istina, međutim, važnija: Jasenovac je bio logor smrti. Projekt etničko-rasno-ideološkog čišćenja. Ustaška tvornica ubijanja koja nije tražila dokaz krivnje, nego identitet žrtve. To nije dojam. To je jezivo priznanje samih krvnika.

Revizionisti danas peru ruke frazama: “preispitivanje komunista”, “slobode govora”, “otvorene znanosti”. Ali znanost bez izvora je pusta retorika, a sloboda govora nije sloboda negacije tuđe smrti. U zrelim društvima granice su jasne: iznad grobova se ne paradira. U Njemačkoj se za ovakve seanse dobija promptno zatvor; u Hrvatskoj se dobija sabornica i govornica. To je razlika između države koja je prošla katarzu i one koja još uvijek vježba izbjegavanje ogledala.

Saborski mikrofon za porugu

Najzagađeniji dio ove priče nije ni ta gomila pseudoargumenata, nego hladnoća institucija. DORH nije reagirao. Pravosuđe nije reagiralo. Politička većina je – upisati po želji – “osudila”, “distancirala se”, “nije znala”, “nije bila domaćin”, “nije gospodar svemira”. Ništa od toga ne briše činjenicu: država je dala prostor onima koji negiraju njenu vlastitu ustavnu antifašističku osnovu. Ako je antifašizam preambula, onda on obavezuje, ne ukrašava. Ako je sjećanje na žrtve temelj, onda je to temelj, a ne dekor.

Da bi i onaj kome je Vukovar bliži od Jasenovca razumio razmjere sramote, valja ponoviti Klasićevu analogiju: zamislite “okrugli stol” u Saboru o tome je li na Ovčari uopće bilo žrtava. Zamislite kvazistručnjake iz Beograda koji “dokazuju” da je Vukovar “oslobođen” i da “nije bilo masovnih zločina”. Bi li to prošlo pod “slobodu govora”? Bi li predsjednik Sabora opet bio “negospodar svemira”? Ne bi. Kao što ne bi ni smjelo. A ako za jedne žrtve standardi vrijede, a za druge se rastežu, to se ne zove demokracija. To se zove moralna selekcija po etničkom ključu.

Od negacije do romantizacije – jedan korak

Šta ostaje društvu u kojem parlament relativizira masovno ubijanje? Ostaje kratki kurs iz budućnosti: danas je “radni logor”, sutra “zabluda”, prekosutra “nužna mjera”, potom “naš patriotizam”. Od negacije do romantizacije jedan je jedini korak, a taj se korak uvijek pravi u institucijama. Nisu ustaše devedesetih godina reanimirane po šumarcima i garažama – reanimirane su u školskim udžbenicima, TV emisijama, gradskim vijećnicama, državnim fondovima koji proračunski hrane “istraživanja” što bjesomučno bruse laž na polir mašini.

Granica slobode je tuđa grobnica

Zato je ovo današnje pitanje života društva, a ne prošlosti. Ako parlament postane scena negacije genocida, onda zakon prestaje važiti, a istina postaje opcionalna. Sloboda govora ima granice – ona staje tamo gdje počinje tuđa grobnica. Onaj ko to ne shvata, ne zaslužuje mikrofon države. A onaj ko mu ga daje – taj je suučesnik u zaboravu.

Ne, ovo nije poziv na lov na vještice. Ovo je poziv na minimum civiliziranosti. Država koja se ne umije suprotstaviti negaciji vlastite historijske traume nije država, nego kulisa. Parlament koji širom otvara vrata onima koji relativiziraju logor smrti nije dom naroda, nego sala za pranje historije. A društvo koje sve to promatra kao “još jedan skandal” – takvo društvo sutra neće imati snage obraniti ni vlastite, najbliže žrtve.

Zato neka se čuje jasno: u saborskim klupama ne sjedi pravo na “drugačije mišljenje” o genocidu, nego odgovornost da se genocid nikada, nikada više ne relativizira.

Post scriptum: žrtve nisu fusnote

Na kraju, puno važnije od svih političkih priopćenja: vratimo dostojanstvo imenima. Svako od tih 83.145 imena u Jasenovcu nije tek “dokaz” u sporu s pseudoznanošću; to su ljudi. To su ubijeni ljudi. To su komadić svijeta, glasovi koji više ne govore. Kad se u Saboru izgovori da su “brojke preuveličane”, preko tih ljudi prelazi se drugi put. Prvi put lopatom, kamom i puškom, drugi put mikrofonom.

I zato neka se zna: bez istine, bez sjećanja i bez srama – nema ni Hrvatske, ni Evrope, ni čovječnosti. Samo saborska tišina, i pod njom, opet, Jasenovac.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.