“U Banjaluci Plenković polaže kamen temeljac i govori o europskim vrijednostima. O vrijednostima u čijem temelju, očigledno, nema mjesta za Ervina Matanovića dječaka zaklanog sa 14 godina i zatučenog krampom. Nema mjesta za 67 imena pobijenih Briševljana. To Plenkovića i ekipu ne interesuje!”

Piše: Dragan Bursać za Start

Postoji jedna cesta, obična krajiška cesta, na kojoj nema rotacija, bez crvenog tepiha i bez TV kamera. Od Banjaluke do Briševa treba joj jedva devedeset minuta. Sat i po. Manje nego što traje jedan pristojan diplomatski ručak. Manje nego što traje obraćanje o “partnerstvu”, “prijateljstvu” i “europskim vrijednostima” Andreja Plenkovića u Banjaluci. Ali ta cesta vodi na mjesto u  koje se ide kad se želi znati istina. Ili kad se istina zna – pa se svjesno okreće glava.

Andrej Plenković je ovih dana bio u Banjaluci. Čitali ste, pratili, vidjeli. Dočekali su ga svi: Dodik, Čović, Krišto, lokalni domaćini, protokol, kamere, izjave... Bio je u samostanu Marija Zvijezda, položio kamen temeljac za studentski centar, govorio o partnerstvu, prijateljstvu i pomoći Hrvatima u BiH.

Sve je bilo tu. Osim jedne stvari. Osim Briševa.

Zbrisano Briševo

A Briševo je, da se ne lažemo, jedno od najvećih stratišta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ne metaforički. Doslovno. Bukvalno. Za one koji ne znaju dana 24. jula 1992. godine, u jednom danu, u nekoliko sati, ubijeno je najmanje 67 hrvatskih civila. Nenaoružanih. Seljaka, rudara, djece, staraca. Ubijani su krampovima, sjekirama, motikama. Žene su silovane pred očima muževa. Djeci su lomljene kosti. Ljudi su mučeni prije nego što su strijeljani. Cijelo selo je spaljeno i zbrisano. Do temelja.

To nije “incident”. To nije tek “ratna epizoda”. To je planski, ritualni, fašistički neočetnički pokolj. Jedan od najvećih pojedinačnih zločina nad Hrvatima u jednom danu tokom rata u BiH. I za njega – trideset tri godine kasnije – niko nije odgovarao.

Ali eto, izgleda da to ne stane u premijerski itinerar.

Jer Briševo nije mjesto gdje se polaže kamen temeljac. Tamo se ne gradi ništa. Tamo nema reportera, kamera ni uzvanica. Tamo se pamti. A pamćenje je, znamo to, kvarna i lako ispariva roba u balkanskoj politici. Pogotovo kad kvari trenutno savezništva.

Plenković je u Banjaluci rekao da je tu kao partner i prijatelj. Partner kome? Prijatelj koga ili čega? Entiteta nastalog na zločinima, etničkom čišćenju i masovnim grobnicama, u kojem su Hrvati potpuno raseljeni i gotovo istrijebljeni? Političkog saveza Dodik–Čović, u kojem su mrtvi Hrvati iz Krajine kolateralna šteta i neprijatnost, a živi tek statistička greška?

Briševo zija prazninom

Jer budimo pošteni: da Briševo ima kakvu političku težinu, da se uklapa u hercegovačku mitologiju HDZ-a BiH, da se može unovčiti u Briselu ili Zagrebu – bilo bi mjesto hodočašća. Ovako je tek rupa na karti. Mjesto koje se ne spominje, jer podsjeća na jednu “nezgodnu istinu”: da su Hrvati masovno ubijani i protjerivani u onom entitetu s kojim danas treba “čuvati stabilnost” i “kršćanske vrijednosti”. 

A stabilnost, znamo, često počiva na zaboravu i brisanju istine.

Zato je Plenkovićeva posjeta Banjaluci bez Briševa savršeno logična. I savršeno sramotna. Jer nije problem u tome da li on “zna”. On zna. Mora znati! Ako ne zna – onda nije premijer, nego ubleha-turist. Ako zna, a šuti – onda je saučesnik u politici tišine.

I nije ovo samo pitanje Plenkovića. Ovo je ogledalo jedne šire, odvratne prakse. Dragan Čović, samozvani vođa Hrvata u BiH, nikada nije kročio u Briševo. Nikada. Nije bio ni na godišnjici, ni kad je spomen-obilježje vandalizirano, ni kad su povratnici ostali sami, prebrojavajući imena mrtvih kojih se više niko ne sjeća. Ali je zato redovan gost na Dodikovom kanabetu u Banjaluci. Redovan u zagrljaju s Dodikom. Redovan u govorima o “kršćanskoj ugroženosti”.

I onda dođe Plenković, da toj tišini da međunarodni legitimitet. Da kaže: sve je u redu. Partneri smo. Prijatelji smo. Idemo dalje.

A gdje “dalje”? Preko kostiju ubijenih Briševljana?

Jer Briševo nije prošlost. Briševo je sadašnjost i realnost ove zemlje. Tamo danas živi jedva šaka povratnika. Ako i toliko. Ljudi koji pale svijeće na zgarištima. Ljudi kojima niko ne dolazi, osim njih samih. Na komemoracije dolaze Hrvati iz Odžaka, iz Federacije, putuju stotine kilometara. Iz Zagreba – muk. Iz Mostara – muk. Iz Banjaluke – muk.

Ali zato se u Banjaluci gradi, polažu kameni temeljci, govori o europskim vrijednostima. O vrijednostima u čijem temelju, očigledno, nema mjesta za Ervina Matanovića zaklanog sa 14 godina i zatučenog krampom. Nema mjesta za 67 imena pobijenih Briševljana. Nema mjesta za istinu.

Možda bi Plenković, kad je već u Banjaluci, trebao sjesti u auto. Bez kamera. Bez protokola. I otići do Briševa. Stajati tamo pet minuta. Pročitati imena pobijenih. Pogledati prazninu. Možda bi tada shvatio šta znači “partnerstvo” u zemlji u kojoj su partneri oni koji zločine negiraju i oni koji ih prešućuju.

“Neprijatnosti” Briševa

Ali bojim se da do toga neće doći. Jer Briševo je “neugodno”. Briševo postavlja pitanja. A pitanja kvare idilične slike sa zajedničkih političkih putovanja.

Zato neka ostane zapisano: dok se u Banjaluci govori o prijateljstvu, devedeset minuta dalje leže mrtvi, pobijeni Hrvati o kojima niko ne želi govoriti. I to nije slučajno. To je trenutna politika.

A Briševo pamti. I čeka. I pita.

Samo – ko ima hrabrosti da odgovori?

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.