Nakon povratka iz Sirije autor ovih redova izjavio je za medije da će u specijalu njegove emisije "Istraga sedmice" objaviti jednu od najboljih priča koje je on u svom životu uradio. Gledat ćemo poslije, potresna i emotivna je to priča o susretu brata i sestre nakon četrdeset godina- suze se ne mogu zadržati. Televizijska ekipa, na čelu sa Avdom Avdićem, prva je medijska ekipa iz ovog dijela Evrope koja je ušla u Siriju nedugo nakon što su sirijski pobunjenici preuzeli kontrolu nad Damaskom, poslije munjevite ofanzive, okončavši tako brutalnu vladavinu porodice Asad koja je ovom zemljom vladala od 1971. Za magazin Start piše Avdić o svemu što su tamo doživjeli

Tekst i foto: Avdo Avdić

U vitrini djedove sobe, još dugo poslije njegove smrti, bila je izložena moja crno-bijela fotografija, snimljena 2005. godine u Siriji, a isprintana na papiru formata A4. I samo ta fotka lošeg kvaliteta bila je „dokaz“ da sam, na svoj prvi veliki novinarski zadatak, u svojoj dvadeset i četvrtoj godini života, zahvaljujući tadašnjoj urednici Senki Kurt, ujedno i prvi put letio avionom. Sve druge dokaze, fotografije i onaj film koji sam izvadio iz fotoaparata pojela je moja privatna neažurnost. Ostali su samo utisci koje sam godinama kasnije prepričavao svima onima koji su me pitali koji mi je grad, od svih onih koje sam kasnije posjetio, bio najljepši.

Put u Damask

„Love in Damascus“ Lene Chamamyan znao sam često slušati pred spavanje, mada kod mene nikad nije postojala ljubav iz Damaska, već isključivo ljubav prema Damasku.

Pogled sa brda Kasjun na nepregledni Damask ostao je najdublje urezan u moje sjećanje. A godinama sam žalio za izgubljenom fotografijom iz Umejjadske džamije, nastalom u trenutku dok sam stajao pored mezara Salahadina Al Ejubija, kojeg je i holivudska kinematografija u filmu „Kraljevstvo nebesko“ prikazala baš onakvim kakav je i bio - pravednim islamskim vojskovođom koji je uoči jedne bitke liječio i svog protivnika Ričarda Lavljeg Srca, dok je ovaj predvodio krstaške pohode.

Iskren da budem, tada sam o Bliskom Istoku znao mnogo manje nego što sada znam, mada je i ovo trenutno, uslovno rečeno, znanje satkano od onoga što sam slušao od svojih prijatelja Reufa Bajrovića i Jahje Muhasilovića.

Sudbina će htjeti da baš iz Sirije, desetak godina nakon mog prvog odlaska u Damask, primim zastrašujuću poruku u kojoj me jedan ISIL-ovac, sve sa priloženom fotografijom na kojoj pozira sa kalašnjikovom, upozorava da će mi uskoro doći kraj.

On je svoj život okončano davno, kada ga je u sirijskoj pustinji, negdje u okolini Palmire, pogodio dron. Njegov ISIL se raspao, baš kao i režim Bašara Al Asada, koji će početkom decembra utočište pronaći u Putinovoj Rusiji.

Otkako znam za sebe, znam i za svoju želju da budem ratni reporter. Bio sam u Ukrajini dvaput. Ali nije to ono što me je ispunjavalo. Bio sam u Libiji jedanput. Nesigurno jeste, ali ni to nije bilo ono za čime sam čeznuo. Pokušavao sam dva-tri puta dobiti dozvole za ulazak u Gazu. Nažalost, nisam uspio. I zato je Sirija bila šansa mog života.

Čekajući svitanje

Senad Omerašević, moj kolega sa Hayata, nije baš bio sklon vjerovanju da je odlazak u Siriju sada „pametan potez“. Jer on je ipak stručnjak sa sigurnost. Na sreću, direktor Elvir Švrakić je pristao.

I, evo, Salkana. Tako smo na ovom putu zvali Aleksandra Zubčevića Saleta, Hayatovog snimatelja koji se dobrovoljno prijavio da nas prati na ovom, kasnije će se ispostaviti, ne baš tako opasnom zadatku. Jahja Muhasilović je postao član tima kao ekspert za bliskoistočne odnose i turski jezik. Jer, bez pomoći Turaka, baš i ne bismo mogli dobiti potrebne dozvole za ulazak u Siriju. Onda smo saznali za doktora Sherifa Hakmija, Sirijca koji od 1983. godine nije bio u svojoj domovini. Mi smo ponudili, on je prihvatio, i tako smo dobili još jednog člana tima koji je, ujedno, postao i glavna uloga naše priče.

Ako vam se čini da smo veći dio reportaže emitovane u „Istrazi sedmice“ Hayat TV-a snimali u vožnji i pokretu, dobro vam se čini. Jer, ograničeni vremenom i dozvolama za ulazak i izlazak iz Sirije, nismo baš mogli uživati u ljepotama Šaama. Hiljadu i kusur kilometara smo prešli za pedesetak sati koliko smo boravili u Siriji. Obišli smo četiri grada, bili na jednoj javnoj proslavi, prespavali ukupno dvije noći i snimili pet-šest sati materijala. Da li je moglo bolje? Apsolutno. Da li je moglo ljepše? Vjerovatno. Ali emotivnije nije moglo.

Znate, mi nismo CNN i druge novinarske ekipe sa Zapada za koje na terenu radi desetak fiksera i isto toliko ljudi zaduženih za njihovu sigurnost. O našoj sigurnosti brinula su se dvojica uposlenika turske organizacije IHH-a i to što sada pišem ovu reportažu dokaz je da su njih dvojica bili jednako uspješni kao desetorica čuvara CNN-ovih zvijezda koji u želji za „senzacijom“ realnu opasnost na terenu barem utrostruče u svojim TV-prilozima.

- Ja bih sada mogao pješke sve do Damaska i niko mi ne bi ništa rekao - uvjeravao nas je doktor Hakmi, dok smo u kampu IHH-a, u sirijskom gradu Azaz, čekali svitanje za pokret dalje prema netom oslobođenim sirijskim gradovima.

Izbjeglički kamp

Ali nismo krenuli. Ostali smo u Azazu, gradu koji se nalazi na granici sa Turskom. Tu se, tik uz kamp IHH, nalazi i izbjeglički kamp u kojem su smještene hiljade Sirijaca koje su na sjever države pobjegle pred Asadovim, ruskim i iranskim snagama. I to je, barem što se naše ekipe tiče, bilo najnesigurnije mjesto na našem putu u Siriji. Popnete li se na terasu IHH-ovog kampa, vidjet ćete nepregledno polje popunjeno improviziranim kućicama u kojima žive stotine sirijske djece. Usput ćete, dok gledate sve to, možda dobiti poneki kamen u glavu, jer dječaci iz kampa na taj način iskazuju svoje nezadovoljstvo odnosom prema njihovom izbjegličkom životu. U sam izbjeglički kamp ne možete ući bez oružane pratnje. Mislim, možete, ali upitno je da li ćete izaći iz kampa.

- Ovo je najnesigurnije mjesto u cijeloj Siriji - objasnit će nam jedan od naših čuvara iz IHH-a.

Uskim sokacima kojim je premreženo improvizirano izbjegličko naselje, šetali smo nekoliko minuta. U jednom trenutku ukazao se motocikl koji je stao pored nas. Dvojica mladića duže kose i još duže brade su nas odmjerili pogledima i onda nastavili dalje. Na njihovim leđima bili su kalašnjikovi.

Kasnije će mi u IHH objasniti da tu nema policije ni vojske. Imaju samo naoružane bande koje kontrolišu kamp. Kasnije smo, dok smo se spremali za spavanje u kampu IHH, čuli nekoliko rafala u izbjegličkom kampu. Lokalci će nam objasniti da je to „redovno stanje“.

Zimi u Siriji kasno sviće. Tek iza sedam sati ujutro sunce počinje izlaziti. Otprilike u isto vrijeme iz svojih kuća izlaze i djeca koja na minusu, u papučama i bosih nogu, idu u školu. Mi smo krenuli koji minut kasnije.

Ijad je Sirijac zadužen za našu sigurnost. Prekaljeni ratnik je prvo u automobil ubacio kalašnjikov i municiju. Potom se opasao pištoljima, na glavu navukao fantomku i dao znak za pokret.

U Homsu je sve počelo

Do grada Idlib trebala su nam dva sata vožnje kroz punktove i razrušena naselja. Tamo nas je čekao Ahmad Sweed kojeg je doktor nazivao Abu Faris. Mladić sa plavim press prslukom došao je sa puškom u ruci. Sale snimatelj je provjerio i zaključio da je puška proizvedena u Kragujevcu.

Abu Faris (na naslovnoj fotografiji, op.ur.) je iz Homsa. Dio je pokreta otpora. Sa doktorom Sherifom se susretao u Turskoj prije sedam-osam godina dok su logistički pripremali svoje kasnije operacije. On je od tog trenutka postao naš vodič. Prvo smo krenuli ka njegovom rodnom Homsu. Usput nam je objašnjavao detalje bitaka vođenih proteklih dana. I on je aktivno sudjelovao u njima. Njegovi roditelji su se vratili u Homs nakon pada režima Bašara Al Asada. Njegov brat je nestao. Vjerovatno u zloglasnom zatvoru Sednaja, u kojem je režim ubio na hiljade svojih protivnika.

Abu Faris nas je odveo na adresu u Homsu gdje živi Vidad, sestra doktora Sherifa Hakmija. Susret nakon 41 godine dirljiviji je uživo nego na snimcima. A svi koji su gledali snimak, priznali su mi da su plakali.

- U Homsu je sve počelo - prevest će doktor Sherif riječi sirijskog pjevača Qasama Jamusa koji nam se pridružio na gradskom trgu gdje je tridesetak hiljada ljudi proslavljalo slobodu.

Homs je grad u kojem je sahranjen Halid Ibn Valid, vojskovođa koji nikad nije izgubio nijednu bitku. U njegovoj džamiji počeo je otpor. Oko njegove džamije Asad je sve sravnio sa zemljom. Pa, opet, Homs, kao i Halid, nije izgubio bitku.

Za Damask smo krenuli sa zalaskom sunca. U Damask smo došli kasno u noć. Kada sam prije devetnaest i po godina dolazio u glavni sirijski grad, sjećam se da smo došli pred zoru. Kada sam te 2005. godine spustio stvari u svojoj hotelskoj sobi, ostao sam, svjesno, u mraku da odslušam ezane.

I sada sam ostao u mraku. Ali ne svojom voljom. Ludilo Bašara Al Asada u međuvremenu je uznapredovalo. Stanovnike glavnog sirijskog grada godinama je držao u mraku. Struje je bilo oko 30-ak minuta dnevno. Kako je došla sloboda, struje u Damasku ima nekih dva sata. Preostala dvadeset i dva grad je bez struje.

Na ulazu u Umejjadsku džamiju

Na brdo Kasjun nisam se popeo. Nedostatak vremena. Ali u Sukh i Umejjadsku džamiju morao sam ući. Ali tek u zoru. Ijad nas je dovezao tik na ulaz Umejjadske džamije u kojoj su mezarovi Salahadina Al Ejubija i Jahje a.s. Ispred jednog mihraba lokalni imam je držao predavanje. Unutar džamije patrolirali su vojnici oslobodilačkih snaga. Iako izgledaju opasno, zapravo su miroljubivi. Naročito kada čuju odakle smo.

Na ulazu u Umejjadsku džamiju zalijepljeno je desetine fotografija Sirijaca koje je Bašer Al Asad odveo prvo u zatvore, a potom vjerovatno i u smrt.

Zatvor Sednaja je, zapravo, bio logor udaljen pola sata vožnje od centra Damaska. Svake minute tamo dolaze roditelji tražeći svoje nestale sinove. I, za razliku od novinarke CNN-a Klarise Ward, nisu imali „sreće“ da „slučajno“ nađu nekog zatvorenika u nekoj od ćelija.

- Moj sin je bio Asadov vojnik. Svojim drugovima je rekao da će, ako dobije naredbu da ubija sugrađane, pobjeći iz vojske. Nestao je - objašnjavala je jedna majka obučena u crno dok je sjedila na ulazu u Sednaju.

Desetine hiljada ljudi Asad je odveo u logore. Desetine hiljada njih je ubijeno. Prve masovne grobnice su pronađene. O Abu Farisovom bratu za sada nema informacija.

Samo u Sednaji Abu Faris nije bio nasmijan. Jer samo u Sednaji je tražio brata. U svim drugim gradovima je tražio slobodu.

Damask smo napustili u podne. Ali do povratka u Damask sigurno neće proći dvadesetak godina.

- Izvinite, jeste li vi Avdo Avdić? - upitat će me mladić koji je sa djevojkom šetao Vilsonovim.

- Da, jesam - odgovorit ću ispod kapuljače koja mi je glavu čuvala od snijega.

- Vidjeli smo da ste bili u Damasku. To je naša životna želja. Kako se može otići tamo? - upitat će učtivo.

Nadam se da će uskoro moći što jednostavnije. Jer i ja u Damask želim otići s porodicom slušajući uživo „Love in Damascus“ Lene Chamamyan.