Život / Reportaža

Kada je Branimir Džoni Štulić pjevao kako je „Austrija zemlja teška...“ zasigurno nije ništa znao o Bibi, iz Nemile, kraj Zenice, prvoj bosanskohercegovačkoj porno glumici. Danas je Biba već ocvala ljepotica, a radno mjesto joj je u bečkom parku Prater, gdje dva-tri puta sedmično čisti valjda najmonstruoznije od svih „zabavnih“ mjesta u tom parku zabave, na čijim vratima piše SEX MUZEJ. Tu od seksa nema ništa ili gotovo ništa, ali zato raznih nakarada poput žene pigmaliona, dame sa tri dojke, teleta sa dvije glave i - da ne gadimo dalje... Bezbeli ima i raznih, nikad viđenih oblika penisa, vagina... E, kada se u „muzeju“ još pojavi spremačica ili, kako naša zemljakinja sama sebe zove, PRVA PORNO ZVIJEZDA, tek vam tada svaka pomisao na seks postane mrska...

ZNALI JE SVI DIREKTORI

E, moj zemljo... Da si ti mene vidio prije jedno dvajs godina... Ne bi ti bila tako mrska, bogami... Nema nijednog direktora iz one Jugoslavije da je dolazio u Beč, a da nije tražio da bude sa mnom. Mogla sam, bolan ne bio, raditi šta sam htjela i sa kim sam htjela. Samo, ubila me kafana, piće, kocka... I, na kraju, jedan jado, moj Zeničak... E, on me definitvno razvalio. Opljačko, prebio, pa mi onda smjesti intrigu, pa zatvor... E, tako ti se sva Bibina lova sjebala na advokate, doktore... Imali smo i dijete, ali - mali neće da čuje za mene! A, bogami, čula sam da se pokazao dole kod vas kad se ratovalo... Biba ima pedesetak godina, usta bez zuba, grudnjak bez grudi i uspomene bez dokaza i prenoćište bez adrese. Spava gdje stigne! Nekada na Prateru, nekada kod rijetkih prijatelja, a nekada i u parku. A bila je, tvrdi, porno-zvijezda! -Na Zapad sam došla još prije dvajstrijes godina. Mlada lijepa, tek propupala. Željna svega, al bez para... Prva mi je zemlja bila Austrija, pa Italija, a onda sam poslovno išla i u Švedsku. Tada je porno-industija bila tek u začetku i nije bila toliko dobro plaćena kao danas. Danas snime pornić, odštancaju video-kasete i – bogate su. Mogu birati poslove. Ja nisam mogla birati. Tačno je da su me prvi put dobro platili, ali to se brzo potrošilo. Prvi sam film snimila sa jednim Turčinom. On je uložio pare, platio ekipu, a uložio je, bogami, i samog sebe. Dobar je bio, dobro smo se zabavljali nekih par mjeseci... Nisam ga voljela, al nam je bilo dobro. Ma, vazda je dobro kad čovjek ima para. Putovali smo od jednog do drugog grada, prodavali te kasete, zabavljali bogate parove, uzimali im pare. Tada ti svingeri nisu bili popularni kao danas, ali vazda je bilo starkelja koji su sa svojim babetinama htjeli probati nešto novo – promjenu parova. A ja i moj Turčin smo uživali...

ZA RODBINU U BiH DAVNO POGINULA

Onda Biba objašnjava njihovu tadašnju taktiku. Ona i Turčin dođu u neki manji grad, iznajme sobu u hotelu i raspitaju se izokola ima li bogataša ili, jednostavno, za viđenije ljude: - Ubacimo im onda naš pornić u sanduče i nakon nekoliko dana se sa tako izabranom damom ili gospodinom, kao slučajno, sudarimo na ulici. Poslije je sve bilo lako. I mogli smo tako ko zna dokle, da mog Turčina ne uhapsiše. Nešto je vrtio sa drogom i cigarama i... Eto... Biba i nema baš preveliku želju da se vrati u Bosnu. Ovdje joj nije ni loše ni dobro, kako nam reče, ali bar je ljudi poznaju, a ona ne mora, opet, nikoga ni da se stidi. - Ovdje nema nikakve rodbine, ali imam prijatelje sa kojima se dugo znam. Znaju moju prošlost, koje se ne stidim, ali ne bih voljela da je saznaju moji rođaci iz Nemile. Oni misle da sam poginula u saobraćajki i neka i misle. Bolje je tako. Volila bih, eto, kad bi kako moglo samo da me sahrane u Bosni. Duši bi mi bilo lakše...

I opet gutljaj nekog teškog alkohola iz plastične boce, koju stalno vadi iz njedara. Novi gutljaj novo raspoloženje.

POPUSTILA JEDNOM, A ONI SE NAVADILI

 E, moj dragi zemljo, da si ti vidio Bibu kad je bila u formi. Idealne mjere 90-60-90... Sise stoje ko katedrala u Kelnu, noge duge, trbuh bez grama sala, oči... Ma nemam ni jedne slike baš bih ti pokazala. Probala sam ja i na pošteno - htjela sam biti sobarica u Frankfurtu i izdržala sam desetak dana, dok šef nije navro da me je... Džaba, bezbeli... Ja popustila jednom, a onda se navadili - eto ti šefa recepcije, pa jednog gosta, pa drugog... Recepcioner otvorio radnju ispred mene, a ja neobaviještena. Kad sam prvi put od gosta uzela 50 ili 100 maraka, ne sjećam se više tačno koliko, skontala sam da mi gazda ne treba i da tu istu „radnju“ mogu držati i sama. Isprva je bilo malo teže, a onda se poso otvorio... Živjela sam ko lafica... To Pariz, to Milano, pa Nica, Kan... Kad je došo moj Turčin, kad smo se uvalili u biznis sa filmovima, bilo je još bolje. Moja je cijena skočila... Ma nisam znala šta bih sa para.... A vidi me sad.

Sad više ni piće iz njedara nije pomoglo... Uspomene su navirale jedna za drugom, baš kao i suze iz njenih ipak toplih očiju i slijevale se niz potrošeno i ostarjelo lice. Biba više nije bila porno-diva. Sve je nestalo bez traga, kao i prašina, što je vješto gurana pod otirač najmizernijeg muzeja na svijetu...