Magazin / Start IZDVOJENO

U posljednje vrijeme predsjednik SNSD-a, Milorad Dodik podiže političku igru na nivo koji prevazilazi uobičajenu dnevnu retoriku i ulazi u zonu ozbiljno zabrinjavajućih poruka. Njegovo ponašanje više ne djeluje kao stihijska reakcija, već kao pažljivo režirana politička koreografija u kojoj se strah, međunarodni simboli i bezbjednosne strukture koriste za učvršćivanje lične moći i pripremu terena za nove političke saveznike. 

Opasna koreografija moći

Retorika o tome da su “kršćani ugroženi” predstavlja svjestan pokušaj da se lokalni politički sukobi prebace na teren civilizacijskog i vjerskog konflikta. Takva naracija nije slučajna niti bezazlena. Ona ima jasan cilj: prikazati Dodika ne kao političara koji krši ustavni poredak, već kao navodnog zaštitnika šireg, zapadno-kršćanskog identiteta. Time se unutrašnji problemi – korupcija, izolacija, institucionalna kriza – potiskuju u drugi plan, a građanima se nudi osjećaj opsade kao zamjena za odgovornost vlasti.

Na to je upozorio i poslanik u NSRS Ramiz Salkić (SDA) sa skupa ove stranke u Bihaću.

" Širenje laži, spinova i narativa da su Bošnjaci prijetnja hrišćanima u Bosni i Hercegovini dio je specijalnog rata protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, na unutrašnjem i međunarodnom planu. Svjedočimo procesu dehumanizacije Bošnjaka s ciljem opravdavanja svakog daljeg postupanja prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini u budućnosti", upozorava Salkić.

U tom kontekstu treba posmatrati i njegovu posjetu Izraelu. Ta posjeta nije bila diplomatski neutralna, već simbolički snažno usmjerena. Dodik se pokušava pozicionirati kao političar koji dijeli iste “vrijednosti borbe protiv neprijatelja”, poistovjećujući vlastite političke sukobe s globalnim sigurnosnim narativima. Time šalje poruku da se protiv njega ne vodi pravna ili politička borba, već navodni ideološki rat.

"Moj glavni cilj - nezavisna Republike Srpska, nije nestao i do tog cilja želim da dođem kroz miran politički proces koristeći međunarodni tajming koji se stvara. Biću nezadovoljan ako propustimo tajming za naše konačne odluke o tome", ponovio je Dodik po povratku.  On je kazao da "želi da oslobodi Republiku Srpsku pritisaka, dodajući da nije čovjek koji odustaje i da nastoji da se bori za svoje ciljeve".   Kazao je i kako Izrael razumije poziciju Republike Srpske, dodajući da je sa premijerom Benjaminom Netanjahuom razgovarao o svim pitanjima.

Lažna slika za vještačku krizu

Posebno alarmantno djeluje otvaranje centra za djelovanje mađarskog MUP-a u Banjojluci, navodno u svrhu antiterorističkih aktivnosti. Bez obzira na formalna objašnjenja, takav potez otvara ozbiljna pitanja o suverenitetu, transparentnosti i stvarnim namjerama. U društvu bez realne terorističke prijetnje, insistiranje na “antiterorističkim” strukturama djeluje više kao politička poruka nego kao bezbjednosna potreba. Poruka da je RS prostor izuzetnog stanja, kojem su potrebni posebni mehanizmi sile.

 Žalosno, ali zvanično se državne institucije ne oglašavaju. Kontaktirao ih je i Kemal Ademović, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine.

"Kontaktirao sam s nekoliko institucija, nema niko punu informaciju. No činjenica da se to desilo, da je ta kancelarija potpuno neustavno otvorena. Nadležnost BiH je isključiva, propisana je u Aneksu 4 što je Ustav BiH da su odnosi na svim sigurnosnim međunarodnim organizacijama, nadležnost Bosne i Hercegovine. Dakle u to spada razmjena obavještajnih podataka, razmjena sigurnosnih podataka i tako dalje. Tako da nema nikakvih osnova. Ako je memorandum osnov, on mora proći proceduru ratifikacije, što se nije desilo. Nazvao sam sve institucije, mora se raščistiti situacija", kazao je za N1.

Za to vrijeme, Dodik, iako je danas samo predsjednik stranke, kontinuirano govori i stvara lažnu sliku o jačanju islamskog radikalizma u BiH i sve upućuje na to da se pokušava stvoriti dodatna vještačka kriza,a  sama država pokazati da predstavlja prijetnju čitavoj Evropi". Vratio se iz Izraela, ohrabren tamošnjim razgovorima. Prijeti povlačenjem iz Dejtonskog sporazuma, govorio o nezavisnoj RS,  putuje za Mađarsku, nakon toga u SAD na Molitveni doručak.

Sve to zajedno izgleda kao pažljivo pripremanje terena za novu američku političku realnost, Dodik očigledno računa na promjenu globalnog balansa, nadajući se da će pod novom američkom administracijom biti doživljen ne kao destabilizujući faktor, već kao “čvrst lider” koji se uklapa u populistički, identitetski narativ. U toj kalkulaciji, institucije, zakoni i građani postaju kolateralna šteta jedne lične političke strategije, a on , eto , kako reče, koristi dobar tajming.

Problem Dodikovog ponašanja danas nije samo u riječima, već u smjeru u kojem vodi društvo. Kada se politika počne oslanjati na strah, militarizaciju diskursa i međunarodne igre moći, jasno je da je cilj očuvanje vlasti, a ne dobrobit građana. Takva politika ne traži stabilnost, već konflikt; ne nudi rješenja, već stalnu mobilizaciju protiv zamišljenih neprijatelja.

Upravo zato Dodikovo djelovanje u posljednje vrijeme treba posmatrati ne kao niz izolovanih poteza, već kao opasan politički obrazac – obrazac u kojem se društvo gura prema ivici kako bi jedan čovjek ostao u centru moći.

Ko savjetuje Dodika? Između lobista, ideologa i opasnih iluzija

Ključno pitanje koje se nameće nakon svih ovih poteza glasi: ko zapravo savjetuje Milorada Dodika i iz kojeg pravca dolazi politička strategija koju danas gledamo? Jer ovakav splet poruka, simboličkih gesti i bezbjednosnih aranžmana teško da je rezultat improvizacije ili ličnog hira. Naprotiv, sve ukazuje na planski osmišljenu strategiju.

Jedna mogućnost su skupi međunarodni lobisti, plaćeni ogromnim količinama javnog novca, čiji je zadatak da Dodika predstave kao “pogrešno shvaćenog lidera”, a ne kao političara pod sankcijama. Takvi lobisti ne rade za interese građana Republike Srpske, već za interes klijenta koji želi promijeniti vlastitu sliku u određenim centrima moći. Njihova logika nije demokratija, već tržište uticaja: ko plati više, dobije bolju priču.

U tom okviru, narativ o ugroženim kršćanima, naglašene veze s Izraelom i približavanje Orbanovom bezbjednosnom modelu djeluju kao elementi jedne šire ideološke matrice – matrice savremene desnice koja politiku zasniva na identitetu, strahu i permanentnom sukobu. Ako su takvi krugovi Dodikovi savjetnici, onda on svjesno prihvata ulogu lokalnog izvođača globalnog populističkog scenarija.

Druga mogućnost je još opasnija: da Dodika savjetuje uski krug ljudi izolovanih od realnosti, politički ovisnih o njegovoj moći i lično zainteresovanih za održavanje krize. U takvom zatvorenom krugu nema korektiva, nema upozorenja, nema pitanja o posljedicama. Svaka eskalacija se doživljava kao dokaz snage, a svaka izolacija kao potvrda da je “svijet protiv nas”.

Nije isključeno ni da se ove dvije stvari preklapaju – da skupi lobisti proizvode međunarodnu iluziju podrške, dok domaći savjetnici hrane osjećaj nedodirljivosti. Rezultat je politika koja gubi dodir s interesima građana, a sve više liči na lični projekat opstanka na vlasti po svaku cijenu.

U konačnici, možda i nije presudno ko ga savjetuje imenom i prezimenom. Presudno je što Dodik očigledno sluša one koji mu govore ono što želi čuti: da je nezamjenjiv, da su institucije prepreka, da je konflikt sredstvo, a ne problem. Takvi savjeti ne vode stabilnosti, već izolaciji; ne jačaju društvo, već ga guraju u stanje stalne napetosti.

A kada političar počne vjerovati da mu lobisti, strani ideološki savezi i bezbjednosni simboli mogu zamijeniti legitimitet građana – tada više ne govorimo o vođenju politike, već o opasnoj zabludi moći. 

Cijena retorike straha: posljedice po društvo, ekonomiju i građane

Retorika koju Milorad Dodik danas gradi nije samo politički govor – ona ima vrlo konkretne posljedice po društvo, ekonomiju i svakodnevni život građana. Politika stalne ugroženosti, spoljnog neprijatelja i vanrednog stanja neminovno proizvodi društvo u strahu, a društvo u strahu ne donosi racionalne odluke niti gradi budućnost.

Na društvenom planu, ovakva retorika produbljuje podjele i razara povjerenje. Građani se ne dijele više samo po političkim stavovima, već po identitetima, vjeri i “lojalnosti”. Umjesto zajedničkih problema – niskih plata, lošeg zdravstva, odlaska mladih – u fokus se gura pitanje opstanka, čime se svaka kritika vlasti delegitimiše kao prijetnja kolektivu. Društvo se navikava na konflikt kao normalno stanje.

Ekonomske posljedice su jednako teške, iako manje vidljive na prvi pogled. Ekonomski stručnjaci odavno upozoravaju da politička nestabilnost, sukob s institucijama i međunarodna izolacija direktno odvraćaju investicije. Kapital ne dolazi tamo gdje se najavljuju krize, gdje se zakon tumači selektivno i gdje politika otvoreno prkosi međunarodnim obavezama. Cijenu toga ne plaćaju političke elite, već građani – kroz manja radna mjesta, poskupljenja i slabije javne usluge.

Građani, posebno mladi i obrazovani, ovakvu atmosferu doživljavaju kao poruku da ovdje nema perspektive. Kada vlast poručuje da je konflikt trajno stanje, a ne privremena anomalija, ljudi biraju sigurnost – i odlazak. Demografski gubitak postaje tiha, ali razorna posljedica politike koja se hrani strahom.

Najopasnija posljedica je normalizacija ideje da je lična vlast važnija od institucija, a trenutni politički interes važniji od dugoročne stabilnosti. Građani se postepeno navikavaju na izvanredno stanje kao standard, na neizvjesnost kao svakodnevicu i na strah kao politički alat.

I dok Dodik, naravno s opasnom namjerom i ciljem, mantra o ugroženosti Republike Srpske od strane muslimana koji su, kako kaže "uradili sve da razvale dejtonsku BiH i da je što je više moguće približe unitarnoj zemlji", predstavnici opozicije misle potpuno drugačije:

"Republika Srpska u okviru Daytonskog ustroja odlučuje samostalno o oko 75 posto nadležnosti, dok se o preostalim pitanjima nijedna odluka ne može donijeti bez njezinih predstavnika", ističe zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Crnadak.

Očito je, Dodiku nisu važne posljedice njegove retorike po građane, ekonomiju, sigurnost,.. on je svakim danom nadograđuje i "usavršava".