Okupljaju raseljena lica, korisnike alternativnog smještaja, izbjegličkih naselja, domova za nezbrinutu djecu, SOS sela... I ne radi se ovdje samo o sportu. Zapravo, danima bi se moglo pričati o pozitivnim efektima ovog projekta. Možda je najvažnije to što shvate da vrijede kao osobe i da mogu nešto postići u životu. Jer, svima je ponekad potrebno malo vjetra u leđa... 

Piše: Zdravko Čupović

U proteklih desetak godina domaća javnost, prije svega ona sportska, periodično se oduševljavala informacijama o uspjesima fudbalske reprezentacije beskućnika Bosne i Hercegovine na raznim evropskim i svjetskim takmičenjima. I dok je jednima pažnju privlačio sportski uspjeh, drugima je pak pažnju privukao pomalo degradirajući naziv „beskućnici“.

Tek rijetki međutim znaju da se iza ovoga krije impresivan socijalni projekat koji je već polučio imresivne rezultate u socijalizaciji i pomoći najugroženijim članovima društva.

O čemu se zapravo radi i kako je sve počelo?

Elmedin Škrebo, selektor i koordinator projekta malonogometne reprezentacije beskućnika BiH, za Start BiH otkriva kako je sve počelo na inicijativu Homelles World Cup fondacije (HWC), iz Škotske, koja se bavi problemom beskućnika. Naime HWC je, sada već davne,  2003. organizovala konferenciju o beskućništvu na kojoj se, između ostalog, diskutovalo i o tome kako govoriti o ovom problemu na način da ga razumije šira javnost.

Prema riječima našeg sagovornika, ubrzo se došlo na ideju da bi to bilo najbolje uraditi kroz sport, odnosno fudbal kao najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ideja je nedugo zatim pretočena u djelo. Ubrzo se počelo s organizovanjem turnira „Homelless World Cup“, a domaćinstvo prvog turnira je dodijeljeno austrijskom Grazu, gdje se okupilo 12 reprezentacija.

Premijera je bila više nego uspješna pa je uslijedilo snažno širenje mreže fondacije dok su se uporedo tražili partneri u različitim zemljama. Ovaj svojevrsni pokret je počeo rasti neslućenom brzinom.

U međuvremenu se u projekat uključila i Evropska fudbalska federacija (UEFA), koja svoje socijalne projekte sada realizuje preko HWC fondacije.

- Trenutno postoje 74 članice HWC, a na prvenstvu učestvuje 48 muških i 16 ženskih reprezentacija. Nema kvalifikacija nego se mjere neki drugi parametri poput ponašanja i fair playa ekipa na prethodnom prvenstvu, a prije toga se boduju aktivnosti partnera članica u matičnim zemljama. Tu se prije svega misli na rješavanje problema beskućništva. Praktično u „kvalifikacijama“ se više vrednuje rad NVO sektora i institucija od fudbalskih rezultata. Prvenstvo se igra svake godine, a zemlje domaćini se mijenjaju. Organizuje se na ulici, igraju 3+1 igrač, uz martinele. Takmičenje na ulici predstavlja svakako simboliku. Postoje naravno montažne tribine, a obično se radi o centralnim gradskim trgovima - pojašnjava Škrebo osnovna pravila.

Naš sagovornik napominje kako HWC svoje partnere u državama traži u nevladinom sektoru, a ne u nogometnim savezu. I ovom prilikom ističe zahvalnost prijateljima iz Hrvatske i Slovenije koji su prije BiH ušli u HWC mrežu, a na njihovu preporuku smo i mi primljeni. Naime, pozivi za članstvo u HWC idu upravo putem preporuka, nakon čega slijede određene provjere i posjete HWC-a. Partner HWC u BiH je Udruženje “HO Međunarodni forum solidarnosti EMMAUS” (MFS-EMMAUS). 

BiH je postala član 2011., a od 2012. aktivno učestvuje na takmičenjima uz napomenu da zbog pandemije nije održano posljednje dvije godine. Ukoliko ne bude nekih nepredviđenih okolnosti, naredno prvenstvo bi se trebalo održati krajem ove godine u New Yorku. Kada je riječ o troškovima, na članicama je da osiguraju selektiranje igrača u svojim zemljama i sredstva za put na prvenstvo. Troškove boravka i samog prvenstva snosi domaćin uz pomoć UEFA-e i HWC.

- Prvenstvo je naravno kruna svih aktivnosti, ali je bitniji put do tamo. Postoji 11 kriterija po osnovu kojih se biraju igrači. Prvo pravilo je da jedan igrač ne može dva puta nastupiti na prventvu. Svake godine idu drugi igrači, a ide ih po osam. Prve dvije godine su bili isključivo beskućnici, doslovno ljudi sa ulice iako je te ljude jako teško izvući iz letargije i animirati. Međutim, u skladu sa širom definicijom beskućništva i s obzirom na specifičnosti BiH sada su tu i raseljena lica, korisnici alternativnog smještaja, izbjegličkih naselja, domova za nezbrinutu djecu, SOS sela... Mi kroz naše projekte svakako radimo sa tom populacijom pa na taj način i dolazimo do igrača - navodi Škrebo te dodaje kako svaka zemlja ima određene specifičnosti kada je riječ o ugroženim kategorijama.

Francuzi tako, kaže on, imaju dosta migranata u timu, dok Švajcarci, koji praktično nemaju beskućnike, imaju u timu liječene ovisnike. Filipinci imaju dosta učesnika koji boluju od AIDS-a pa povremeno i do naših reprezentativaca dođe nažalost vijest da je neki njihov takmičar preminuo.

- Reprezentativni dres, intoniranje himne, takmičenje... To je nevjerovatan podstrek u životu za ovu kategoriju ljudi. Danima bi se moglo pričati o pozitivnim efektima. Čak se njih desetak i odselilo iz BiH, situiralo se, osnovali i porodice.Treninge imamo jednom mjesečno, ali mi s njima radimo i psihološku podršku jer imamo razne stručnjake. Zanimljivo je da su svi oni međusobom, a i sa mnom, ostali u kontaktu, skoro svakodnevnom. Ovo je ogromna stvar za njihovo samopouzdanje. Veliki broj njih tek tada shvati da vrijede kao osobe i da mogu nešto postići u životu. Ovo je jako pozitivna priča, a sport je čudo. Fudbal pogotovo - ističe Škrebo.

Muka nas je zbližila, a lopta ujedinila

Dragan Maksimović (42), iz Banje Luke, bivši je reprezentivac. Iskreno nam priznaje kako je kao bivši ovisnik imao probleme koji su ga, kaže, doveli do takvog stanja da praktično nije znao kako da funkcioniše. Iako je uspio da se riješi narkotika, problemi su, priča on, bili sa resocijalizacijom. A onda je dobio poziv od selektora da nastupa za reprezentaciju.

- Išli smo u Minhen na Evropsko prvenstvo pet dana gdje smo osvojili drugo mjesto, išli smo u Poljsku deset dana gdje smo bili peti. Tu smo doživjeli mnoga lijepa iskustva. To je bilo 2013. Imali smo i pripremne utakmice tako da je to sve jako pozitivno uticalo na mene. Odlična atmosfera, nova prijateljstva... Nekome je bila srušena kuća, nekome je neko poginuo u ratu... Svako je imao svoju muku... Ta muka nas je zbližila, a lopta ujedinila. Sve je to ostavilo jako dobar utisak na mene i to je lijep dio mog života. Sa Elmedinom i danas sarađujem - kaže Maksimović.

Sada je angažovan u politici. Predsjednik je velikog mjesenog odbora jedne opozicione stranke u Banjoj Luci.

- Trenutno radim u Aquani, na bazenima. Inače sam pisac, pjesnik, pišem tekstove, snalazim se sa slovima. Napravio sam veliki pozitivni iskorak u životu. Koliko znam, svi su momci iz reprezentacije izašli na dobar put. Ostali smo dobri prijatelji, niko nije razočaran... Imamo kontakte preko društevnih mreža... - navodi on.

Asmir Mehić (28), iz Puračića, također ima samo riječi hvale za projekat. Sa selektorom Škrebom se upoznao preko utakmica nižeg ranga nogometnog saveza. Svidjele su mu se neke Asmirove ljudske vrline, a i fudbalsko umijeće.

- Odlučio je da me pozove na to takmičenje na čemu sam mu i danas zahvalan. To je bilo nezaboravno iskustvo u mom životu koje ću zauvijek pamtiti po dobrom. To je bila 2016., kada smo putovali na prvenstvo u Škotsku. Ja sam dijete poginulog borca, a bio sam i raseljeno lice bez riješenog smještaja tako da sam po tom osnovu ispunjavao uslove - kaže na početku razgovora.

S obzirom da su Škoti medijski dobro ispratili prvenstvo, o uspjesima i fudbalskom umijeću reprezentacije beskućnika, čuli su mnogi i u BiH. To je svakako pomoglo da se Asmirov život promijeni iz temelja.

Ljude sa društvenih margina okolina gleda nekim drugim očima

Po povratku je, kaže, bio iznenađen mnoštvom pozitivnih komentara, podrškom ali i zahvalnosti za sjajno predstavljanje BiH.

- Nakon toga sam i sam počeo drugačije da razmišljam i mijenjam neke životne poglede. Postavio sam sebi neke zdrave ciljeve i, hvala Bogu, nakon nekoliko godina sam konačno uselio u vlastitu kuću. Iz tog projekta sam izašao sa mnogo pozitivnih stvari. Prije takmičenja sam bio nezaposlen, ali po povratku mi se javilo nekoliko dobrih ljudi i ponudili mi posao. Prihvatio sam prvu ponudu jer mi je bilo bitno da što prije počnem raditi i da se ostvarim kao čovjek. Dobio sam posao elektromontera. I danas radim isti posao u istoj firmi, ali sam napredovao i sada sam smjenovođa koji vodi ekipu od 15 ljudi. Ostao sam vjeran toj kompaniji, kao i oni što su bili prema meni. Mislim da sam napravio veliki iskorak u životu. Dokazao sam se radom. Uglavnom, poslije prvenstva mi se život skroz promijenio. Dobio sam posao, uselio u vlastitu kuću... - priča nam sa neskrivenim ponosom na vlastita postignuća.

Na kraju razgovora poručuje da bi volio u budućnosti što više ovakvih projekata, a domaće privrednike bi zamolio da ih podrže.

- Mi smo svi vrijedni, trudimo se, ali je svakome ponekad u životu potrebno malo vjetra u leđa. Kao kada automobil stane, ali vi znate da će upaliti samo ako ga neko malo pogura. Slična je stvar i sa ovom populacijom koja se malo ugasila, ali uz malo poticaja i oni bi se upalili. To bi bilo i slanje lijepe poruke da je država i društvo tu za sve svoje građane. Meni se kroz ovo podiglo i samopouzdanje. Osjećam se puno bolje. Nažalost, ljude sa društvenih margina okolina gleda nekim drugim očima i to svakako utiče na samopouzdanje. U kontaktu sam sa mnogim saigračima, trudim se sada i ja da pomognem drugima koliko mogu ili materijalno ili na neki drugi način. Uvijek sam tu za njih - ističe Asmir.

Na svjetska prvenstva u posuđenim dresovima

Kada je riječ o dosadašnjoj podršci, Škrebo kaže kako su najveću imali od bivšeg gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića, ali da se sada uključio i aktuelni Boris Jerinić. Dodaje kako su u dva navrata dobili i sredstva od Federalnog ministarstva sporta i kulture, ali pošto nisu sportski kolektiv poslije su izgubili pravo da apliciraju za sredstva. Osim njih, dvije godine je projekat aktivno podržao i reprezentativac Muhamed Bešić koji je pomogao i sa kartama, zatim gradonačelnik Gračanice Nusret Helić, a u manjem obimu i nekoliko privrednika.

- Moram svakako istaći i ogromnu pomoć na prvenstvima u zemljama gdje je u velikom broju prisutna naša dijaspora poput Osla, odnosno Norveške, gdje su nas sjajno ugostili.  Sa Nogometnim savezom imamo saradnju, ali moglo bi biti daleko bolje. Bila bi ogromna stvar kada bi naši reprezentativci mogli zadržati opremu nakon prvenstva jer bi mnogo voljeli da sačuvaju te dresove, da ih uokvire, ali ih moraju meni vratiti jer nemam garanciju da ću od Saveza naredne godine dobiti novu garnituru. Nije jednostavno kada recimo vidimo Portugal koji na prvenstvu svaki dan ima novu opremu. Kada je riječ o rezultatima koji su ipak u drugom planu, moram se pohvaliti da smo samo jedne godine bili 13, a sve ostale smo bili među osam najboljih od 48 ekipa. U Čileu smo čak igrali finale. Zanimljivo je da je prvenstvo koncipirano tako da i prvi i posljednji tim odigraju isti broj utakmica, po 13. Inače, prvenstvo traje sedam dana - navodi Škrebo.

Iako je već dugo aktivan u brojnim aktivnostima EMMAUS-a, iz razgovora je vidljivo koliko se Škrebo sa godinama emotivno povezao s ovim projektom.

- Ovaj projekat je bitan zbog podrške mladim ljudima koji su na margini našeg društva. Oni trebaju šansu i vjetar u leđa da bi se izdigli iz ove crne svakodnevice i napravili pozitivnu promjenu u svom životu. Oni su uistinu sposobni za mnoge stvari, ali nemaju samopouzdanje. Okruženje ih je dodatno dotuklo pa ne vjeruju sami sebi. Ali svjetska scena koju im omogućujemo, nastup u državnom dresu, himna BiH, podrška javnosti, lijepe riječi, fotografisanje sa djecom na prvenstvu, autogrami... To im snažno gradi samopouzdanje da nešto dobro urade sa svojiom životom. Za ovih desetak godina nijedan od njih nikada nije napravio nijedna problem ili ekces na prvenstvu što se zna ponekad desiti u drugim reprezentacijama - ističe on sa neskirvenim ponosom.

Prva državna reprezentacija koja je igrala u Banjoj Luci

Dodaje kako sam naziv „beskućnici“ jeste pomalo degradirajući, ali kada se uđe u projekat svima je jasno koliko je važan.

- Ovo je prije svega socijalni projekat. Sport je jak mehanizam za pozitivne promjene u društvu. Taman da samo jedan od njih osam na prvenstvu poslije uspije u životu je za nas veliki uspjeh, iako to u našem slučaju uspije većini. Neki su otišli vani jer je to nažalost opšta društvena tendencija, neki su ostali ovdje i zaposlili se... S obzirom da je sljedeće prvenstvo u Americi to će biti veliki putni troškovi, a neki naši bivši igrači koji sada žive u inostranstvu su se ponudili da pomognu. Projekat je naravno multietnički i igrači dolaze iz cijele BiH. Moram se pohvaliti da smo mi bili prva državna reprezentacija koja je igrala u Banjoj Luci  2012. kada nas je pozvao i ugostio jedan sjajan amaterski klub Rekreativo - kaže Škrebo.

Projekat na globalnom niovu podržavaju mnogi bivši i sadašnji profesionalni fudbaleri, treneri, ali i sudije. Zanimljivo je da je uspješnu profesionalnu karijeru koja ga je odvela čak i do slavnog Manchester Uniteda upravo preko HWC-a započeo i portuglaski fudbaler Bebe tako da svako prvenstvo prate i profesionalni lovci na talente.

- Mi smo jedne godine imali najboljeg igrača, druge najboljeg golmana, a jedne godine smo bili najbolji debitanti... Inače, mi igramo i pripremne turnire. U našem centralnom uredu u Doboj Istoku imamo 50 duluma na raspolaganju, gdje između ostalog imamo i Centar za smještaj starih i nemoćnih psihičkih bolesnika, imamo sportski teren na asfaltu i jedan teren s umjetnom travom koji nam odgovara dimenzijama. Samo ubacimo martinele i primjenjujemo ista pravila kao na prvenstvu tako da dođemo spremni, što je velika prednost. Imamo i smještajne kapacitete  i hranu tako da imamo sve uslove za pripreme. Mi igrače pratimo i nakon takmičenja. Tu smo za njih ako ikada pokleknu ili dođu u neku krizu. To je faktički puni monitoring i suport. Trenutno nemamo žensku reprezentaciju iako je bilo nekih planova i oko toga. Zanimljivo je da na ženskom prvenstvu mogu nastupati samo žene, dok na prvenstvu za muškarce može biti miks tim jer je rezultat ipak u drugom planu. Kada je riječ o tome da BiH jedne godine organizuje prvenstvo to bi sada za nas ipak bio prevelik finansijski zalogaj - iskren je Škrebo.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog tekta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".