[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/20\/duska-jurisic-1.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/20\/100x73\/duska-jurisic-1.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/20\/duska-jurisic-1.jpg","size":"82.89","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Zašto sam protestovao zbog najavljene smjene Duške Jurišić

Piše: Senad AVDIĆ

Manojlo Tomić, moj drug, fakultetski kolega, prijatelj u poslu, partner i saučesnik u kafani, ima običaj da se javi kasno noću, ne baš često kao Dragan Kožo, koji je godinama u gluho doba uznemiravao Borisa Dežulovića sve dok mu, Dežuloviću,  Vildana Selimbegović nije oduzela bateriju iz mobitela. Manojlo, za razliku od Kože, ne priča ni poznate, ni nepoznate viceve, jer je on lično subjekat koji je šega i japija od koje se prave vicevi. A poruke koje šalje stižu kasno noću, zato jer im treba oho-ho vremena, šest sati putovanja da od njegove porodične kuće u Kanadi dobace do mog sarajevskog vjekovnog ognjišta.

OPROŠTAJNI VALTER

Naša zajednička drugarica pokojna Tanja Tagirov, nenadmašna partnerica u poslu, saučesnica u kafani, pritom i socijalna terapeutica i vlasnica sigurne kuće za neliječene samohrane novinare, prije petnaestak godina je u beogradskom "Vremenu" napisala neprocjenjivo genijalan tekst naslovljen "Manojlo", u kojem na osnovu obilja indicija zaključuje da samo ona i ja možemo koliko-toliko pouzdano posvjedočiti da je naš zajednički drug i prijatelj stvarna ličnost.

"Samo sam se jednom u proteklom desetljeću čula sa njim, kad mi je netko doturio njegovu e-mail adresu. Javio se, održao mi predavanje da sam patetična i blesava kad cmizdrim da mi nedostaje on i još mnogi koji više nisu ovdje i koji su u mom sjećanju zavedeni pod šifrom Manojlo...", napisala je draga naša u našim životima sveprisutna Tanja.

Prije nekoliko nedjelja, u vrijeme onih restriktivnih korona-mubarek dana, piše mi sitnu wiber knjigu Manojlo iz daleka svijeta: "Danas je tačno 25 godina kako smo Vedranka, Mateja i ja stigli u Kanadu." Vedrana je supruga, a Mateja im je kćerka koja je u rat ušla sa jedva dvije godine, što će reći da je sad cura od tridesetak godina. Pamtim to kao da je bilo danas kad je Manojlo otišao iz Sarajeva u Zagreb u ra(t)no proljeće 1995. godine. Supruga i kćerka već su bile tamo. Vozika se on, dakle, u autobusu kroz Hercegovinu zgrčen i šćućuren na kraju busa od straha pred eventualnim kontrolama putnika od pripadnika "hercegbosanskih" snaga reda i poretka, obliva ga prohladan znoj kada vozač od putnika zahtijeva da mu predaju putne isprave. Sve potrebne i dovoljne uslove je Manojlo u tom trenutku ispunjavao za budućeg štićenika Dretelja, Gabele ili nekog sličnog open air odmarališta iz bogate vanpansionske ponude u hercegovačkom kamenjaru. Od imena i prezimena, mjesta rođenja (Bosanska Gradiška), mjesta boravka (Sarajevo), vojnog rasporeda (Press centar Glavnog štaba Armije BiH). Kada je graničar u odori HVO ušao u autobus, preuzeo denjak pasoša i putovnica od vozača, pa strogim, utimativnim glasom prvo pročitao "Manojlo Tomić", opsovao je sebi u bradu sebe lično i urođenu mu glupost, naivnost i lakovjernost. Kroz glavu mu je prošla oveća biblioteka tekstova koje je zadnjih godina ispisao o mudroj i mirotvornoj politici Hrvatske demokratske zajednice, u Hrvatskoj i BiH. Sjetio se, kao što bi rekao Bećković, "ostatka zaklanog naroda",  svojih djedova i baka sa Kozare i Potkozarja i ostale mnogobrojne rodbine koju nikada nije vidio. Kroz glavu su mu se vrtile slike teatra apsurda u šta se pretvorio njegov intervju sa Franjom Tuđmanom, nekoliko nedjelja prije nego što je osorni, samoljubivi penzionirani general JNA postao novi hrvatski Poglavar: nakon kratkog i neprijateljskog ćaskanja i koškanja Tuđman je novinara iz Sarajeva istjerao iz svog ureda zbog manjka poštovanja i viška bezobrazluka i drskosti u njegovim pitanjima. U sjećanju se Manojlu, dok je onaj hrvatski graničar preuzimao bunt pasoša od vozača autobusa, vratilo jedno slično prometno sredstvo iz jednog davnog filma čija se radnja odvijala u Dubrovniku tokom prošlog rata..."MANOJLO TOMIĆ!", uzviknuo je odsječno graničar, hercegovački pjevušeći ime. "E, sad ga jebaji, konju jedan", mumljao je prozvani dok je ustajao sa sjedišta. Graničar je klimnuo glavom, nastavio čitati putne isprave ostalih putnika; Manojlov pasoš je bio na vrhu hrpe, to je bio jedini razlog zbog kojeg je prvi prozvan, a ne, kako je siromah mislio, što se zove Manojlo, što je iz Bosanske Gradiške i što je u Armiji BiH u Sarajevu služio stari kadar - kolumnistika...

Ta priča sa Manojlom i Tuđmanom i njihovim razgovorom u skromnim prostorijama HDZ-a, barakama u Zagrebu, nikada nije do kraja rekonstruirana, niti će biti, jer je Manojlo bio u pripitom stanju, zbog čega se Tuđman nije sjećao njihove svađe. Pored toga, Tuđman je i mrtav već 20 godina. Posljednje rečenice  koje je zapamtio novinarski diktafon bile su Manojlove upućene već dobro iznerviranom povjesničaru kojem je rekao da su njegove tvrdnje da Bosna i Hercegovina nikada nije postojala kao država, te da nema načina da ona opstane u postojećem fakticitetu "potpuno apsurdne" i primjetio da (Tuđman) "nije čitao neke važne knjige na tu temu". Na to mu je budući predsjednik Hrvatske kazao da je razgovor završen i da može pokupiti svoje krpice i napustiti njegov ured. Lažem, posljednja je ipak bila Manojlova, dok je izlazio iz ureda nekadašnjeg komunističkog generala i budućeg nacionalističkog diktatora - poluglasno je promrmljao "zaboli me k...c", što je jasno čuo Tuđman, a nešto nerazgovijetnije upamtio diktafon kojeg je Manojlo zaboravio isključiti i podići sa hastala...

Bilo je to, dakle, nekako s proljeća 1990. godine, a pola godine kasnije, jedne noći u novembru, sjedili smo u holu Skupštine Bosne i Hercegovine, pili pive i pratili rezultate dan ranije održanih izbora, prvih višestranačkih i demokratskih. Grafika na računarskim ekranima iz časa u čas je pokazivala nezaustavljivu vertikalnu pokretljivost zelenih, plavih i bijelih pravouganika kojima su označavane tri nacionalne političke partije, potvrđujući njihovu pobjedničku nadmoć nad svim ostalim takmacima. Očekivalo se zajedničko obraćanje novinarima trojice lidera pobjedničkih stranaka, Alije Izetbegovića, Stjepana Kljuića i Radovana Karadžića, tokom kojeg će dohaberiti da kreću u zajedničko formiranje vlasti, dugo čekanu demokraciju i rahatluk svih mirisa i okusa.

MANITE SE, LJUDI, MANETA

Karadžić je pobjedonosno, paunovski dignute glave stajao nasred skupštinskog hola okružen zaštitarima i savjetnicima. Jedan od njih, Ljubomir Grković, tada još uvijek formalno zaposlen u istoj firmi sa Manojlom, u "Oslobođenju", prišao je za naš stol. Znali smo se sa fakulteta, bio je, uz Mirzu Hajrića, najlošiji student naše generacije, danas su i jedan i drugi rijetke diplomate našeg "uzrasta". "Manojlo, zove te predsjednik da popričate", kazao je oficirskom intonacijom i odlučnošću. Ovaj se podigao, čini mi se da je sa sobom ponio i pivo koje je ispijao jer se sa puno osnova plašio da će mu je neko od nas popiti. Stajao je Manojlo nekoliko minuta, sa rukama skupljenim na leđima, ispred lidera SDS-a koji mu je nešto govorio, mahao rukama, gestikulirao, podizao glas, ali ne toliko da bi se u općoj gunguli moglo čuti i razabrati šta govori za stolom za kojim smo sjedili. Nekoliko minuta je trajao taj neprijatn i teatralni Karadžićev solilokvij, kojeg je očito dobro uvježbao i kojim će se proslaviti godinu dana kasnije na istom mjestu, u Skupštini BiH, tokom svečanog obećanja o "nestanku jednog naroda". "Rekao mi je Karadžić da će mi j...ti mater ako nastavim kritički pisati o njemu i SDS-u kao do sada", promucao je Manojlo kada nam se ponovo pridružio, blijed k'o krpa, ili nišan, pa tješeći se dodao: "Valjda me Alija  neće dati..." Ne bih se smio zakleti, ali mi se danas, tridesetak godina kasnije, čini da je na sličan raport Karadžić to veče pozvao još neke novinare Srbe koji su sjedili za našim stolom (Rajka Živkovića, iz "Oslobođenja?) i očitao im bukvicu. Godinu dana kasnije Karadžić je održao u "Holiday Innu" sastanak sa novinarima Srbima i dao im upute kako da se ponašaju, šta da rade, pišu i izvještavaju o burnim događajima i bitkama "koje neće biti oružane, ali ne isključujem ni da će biti...", kako je to na Gazimestanu nagovijestio njegov beogradski gospodar Slobodan Milošević. (Poznato mi je to jer je nečijom greškom, pogrešnom selekcijom vjerovatno ministra informiranja Velibora Ostojića, na taj čas novinarske predvojničke obuke pozvan Zlatan Čabaravdić sa Radio Sarajeva, za koga je radijski (Hanibal) lektor Ostojić mislio da je Srbin. Zlaja, koji nažalost već dvije decenije nije među živima, mi je do u detalje opričao taj bal vampira.)

Alija Izetbegović je iz nekih svojih razloga koje je teško bilo objasniti gotivio Manojla. Ne vjerujem da je razlog bio njegov dugogodišnji, probosanski novinarski angažman kojeg je ispisivao u kolumni "Ša će biti sa Bosnom": nisu se Izebegović i društvo oko njega tih godina nešto plaho ložili na bosanske teme. Također mi je nepoznato da li je njemu prvom Alija dao intervju nakon izlaska iz zatvora, ali je sigurno intervju objavljen u "Našim danima", koje je Manojlo krajem osamdesetih godina uređivao. Tokom stranačke kampanje za prve izbore, pa i kasnije kada je postao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Alija je bespogovorno odgovarao na njegove zahtjeve za intervju. Jednom se moj drug vratio s intervjua sa predsjednikom Predsjedništva prilično raznježen. "Ima neke ljudskosti u Aliji, majke mi. Zamisli, prije intervjua pita me Alija kako mi je kćerkica" (Matea je tada imala godinu-dvije). "Da ti ja kažem, pošto se malo više razumijem, nije baš dobro kada ti se Alija raspituje za žensku djecu", dočekao ga je sa predvidivim i karakterističnim pasjalukom (ili cinizmom, što bi rekle stare žene) redakcijski kolega i jaran Nedim Sarač, koji je bio familijarno povezan s Izetbegovićima.

Tamo daleko, u Kanadi, Manojlo prati, čita, gleda sve što može nahvatati od bosanskohercegovačkih medija. Ono što on ne može zbog posla i drugih obaveza, pogleda i prikupi za njega supruga Vedranka i dobra joj mama Kata. Uznemirilo ga prije nekoliko mjeseci kada je pročitao da me je jedan bilmez, novinarska ruina u službi najcrnjeg balijskog pogroma nad "din-dušmanima", nazvala "Miloševićevim četnikom", pa mi šalje potištenu, ali ljutitu poruku: "Ipak sam ja bio pametan kad sam pokupio ženu i dijete i razgulio u Kanadu. Kada tebe u Sarajevu nazivaju četnikom, mogu zamisliti, ustvari ne mogu ni zamisliti, šta bi radili sa novinarom koji se zove Manojlo Tomić?!"

OVO MALO DUŠKE

Nije se malo novinarske čeljadi čudom začudilo kada sam prije petnestak dana javno protestirao nakon što je Fikret Prevljak, policijski kerovođa i vrtni patuljak iz dvorišta familije Izetbegović, najavio smjenu Duške Jurišić, direktorice kantonalne Televizije Sarajevo. Jer, ko treba taj i zna da godinama nisam u ljubavi sa dotičnom kolegicom. A nije uvijek bilo tako, svađali smo se nasmrt stotinjak puta, a mirili nešto puta manje. U idiličnim odnosima smo bili u ljeto 1992. godine kada je meni i zajedničkom drugu Ziji Softiću, portparolu RMUP-a, obećala kupiti gajbu pive ako se živa vrati sa vogošćanskog ratišta gdje joj je bio novinarski ratni raspored. U Vogošći se Duška, tada Rakonjac, smjenjivala sa kolegom Radetom Trbojevićem. (Rade će kasnije izvještavajući sa tog ratišta ostati bez oka.) Preživjela je Duška i te nedjelje i svih narednih užase ratišta u Vogošći i kupila nam negdje pakovanje od dvadeset limenki "kaiser" piva koje je tada bilo najveće priznanje i obaveza za svakog ljubitelja dobre gajbice. Slistili smo ih Zijo i ja, uz skromnu Duškinu pomoć, u baštici u ulici Kralja Tomislava, prekoputa stana u kojem je do preseljenja u dženet trezora Narodne banke stanovala familija Izetbegović.

Odlazila je Duška Jurišić tokom rata iz Sarajeva iz Bosne, dobacivala čak do SAD (CNN-a) i vraćala se iako je znala da time neće obradovati svoje stranački instalirane poslodavce, ali ni dobar dio priučenih kolega. Napravila je Jurišićka posljednji intervju s Alijom Izetbegovićem prije nego što on će otići u bolnicu i tamo umrijeti.

Ni to joj nije pomoglo, niti je zaštitilo pred gvozdenom stranačkom metlom koju je politička operativa (što sa Alijinog "GP Puta" puta ne skreće) tutnula u šake beskompromisnom "čistaču" Prevljaku, koji to obavlja sa strašću Samuela L. Jacksona u onom davnom istoimenom filmu.

Da li bi za "nebošnjačke kadrove" u novinarstvu, a i šire, u današnjem Sarajevu, a i šire, danas situacija, poslovna, socijalna, duhovna bila komotnija i snošljivija da se u životu očuvala i praksi provodila mudra, tolerantna, inkluzivna politika Alije Izetbegovića? Evo umjesto odgovora "primarnog izvora", primjera još jedne moje prijateljice i kolegice, koja je pred kraj rata izvještavala sa neke armijske svečanosti u Sarajevu. Priredbu je, bezbeli, svojim prisustvom uveličao predsjednik Predsjedništva BiH, održao nadahnut, motivirajući govor postrojenim vojnicima, pozivao na multietnički karakter vojske, hvalio njene uzvišene, humane i  plemenite ciljeve. Nakon završetka oficijelnog programa, birane zvanice su se povukle u zasebnu prostoriju, ponovo je bank držao Izetbegović, govoreći ovog puta mnogo spontanije, iskrenije i poštenije. "Sada ovdje gdje smo svi naši želim vam kazati...", tim je "inkluzivnim" uvodom počeo govor kakvih je vjerovatno do tada održao bezbroj, ali u Tabačkom mesdžidu. Moja prijateljica koja se u to elitno, odabrano društvo uspjela ugurati zahvaljujući šućmurastom, ni tamo-ni vamo, maskirnom imenu i prezimenu, od tada je razmišljala samo o tome da li da prvo napusti profesiju u kojoj je dužna lagati i prećutkivati ili da se ispali iz države u kojoj ona nije "sva naša". Iz novinarstva se ispisala odmah nakon rata, a iz Bosne je sa familijom utekla u jednu evropsku državu prije godinu-dvije.

Je l' vam sada jasno zašto sam potpisivao peticiju i na drugi dostupan način protestovao zbog najavljene smjene Duške Jurišić: zato jer sam se tako, posredno,  htio izviniti mom drugu Manojlu u Kanadi što sam ga obmanjivao da bi, kad bi se kojim slučajem vratio, kao što neće nikada, ovdje mogao raditi kako je radio deceniju i pol. Da će biti toleriran, uvažavan, voljen... kao i prije izbijanja genocidne ratne "afere", koju su bošnjački politički i vjerski umovi, ilustruje to i ovaj i niz primjera koje sam utovario u tekst, svojom sebičnošću, glupošću i neodgovornošću, pa i rudimentarnim fašizmom, sasvim približili sukobima i konfliktima koji se obično u vojnoj i političkoj teoriji tretiraju kao vjersko-građanski rat.

    

(Foto: Youtube-Printscreen)

 

 

  

   

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!