[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/08\/svetozar-pudaric.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/08\/100x73\/svetozar-pudaric.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/08\/svetozar-pudaric.jpg","size":"315.14","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervju

Svetozar Pudarić, kandidat: Srbin može i treba da bude predsjednik SDPBiH

Razgovarao: Dario Novalić

  •  Rođeni ste Sarajlija, Bosanac, Srbin i ne mrdate iz svog rodnog grada?

- Da. Jesam. Rođen u Sarajevu. Kao dijete, dijelom, odgajan i od bake u Senju. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Studirao i diplomirao arheologiju u Beogradu. Vratio se nakon šest godina provedenih u tadašnjem glavnom gradu Jugoslavije i zaposlio se u Sarajevu. Kad je počeo rat, za mene nije bilo dileme - ja iz Sarajeva ne idem i ostajem da se borim za moj grad onako kako najbolje znam i mogu. Tako sam polovinom maja prihvatio da, ispred tada opozicionog SDP-a, budem član Ratnog predsjedništva Grada Sarajeva. Ranjen sam, zajedno sa mojom djevojkom, u Alipašinoj ulici, septembra 1992.Vjenčao se sa njom novembra iste godine na Ortopedskoj klinici na Koševu.

  • Uslijedila je evakuacija, povratak u Sarajevo! Očito je, niste našli posao u struci?

- Evakuisan juna 1993. na liječenje u Njemačku. Na put smo krenuli moja žena, kćer stara 13 dana i ja. Ja da izliječim upalu kostiju za koju sarajevski heroji sa ortopedije nisu imali lijekova, a moja žena da uradi protezu za raznesenu nogu. Vratio sam se nakon četiri godine provedene u jednom porajnjskom selu i nisam našao posao u struci u Sarajevu. Tada mi je, između ostalog, rečeno da za mene nema mjesta u srednjovjekovnoj arheologiji jer je došlo vrijeme da se tim periodom istorije moje otadžbine bave Bošnjaci. Ostao sam u Sarajevu i angažovao se u SDPBiH, a za život zarađivao prelamajući tekstove časopisa, udžbenika, knjiga. Nerijetko bih od kompjutera ustajao i, umivši se kratko, kretao na „posao“ u Alipašinu 41, gdje sam vodio Centar za informisanje i analitiku SDPBiH. Kasnije je moj život krenuo potpuno u politiku, u kojoj sam bio usput i povremeno još od četvrtog razreda gimnazije. Nerijetko pomislim šta bi bilo da me tadašnji direktori Federalnog zavoda za zaštitu spomenika i Zemaljskog muzeja nisu, onako, snokta, odbili - i mene i mojih 10 predratnih godina rada u struci. Ovaj uvod sam dao zato da makar ukratko razjasnim svoju vezu sa Gradom, sa njegovim ulicama koje se mijenjaju, ljudima koji odlaze i duhom koji nestaje svih ovih dvadeset godina od mog posljednjeg povratka. Dakle, da, ja sam Sarajlija do srži i ponosan sam na to, kao što znam da su na svoje ponosni Zeničani, Banjolučani, Tuzlaci, Mostarci, Trebinjci… Sa tim da i danas, za razliku od mnogih, živim u svom rodnom gradu.

  SPAJANJE RAZDERANOG TKIVA

  • U kakvom Vam je sjećanju SDPBiH iz tog doba?

- Godine sam proveo u SDP-u gradeći organizaciju po cijeloj zemlji, povezujući ljude, počesto i usprkos „objektivnim“ okolnostima. Za tu ekipu iz SDPBiH sa kraja prošlog i na samom početku 21. vijeka, nije postojala nekakva „realnost“ koju smo morali prihvatiti kao datost bez mogućnosti promjene. Zato smo i išli i zastupali socijaldemokratske principe: jednakost, slobodu, socijalnu pravdu, internacionalizam! Rasli smo mijenjajući stvarnost. Naši aktivisti su bili na čelu povratka, svuda. Naši članovi su dočekivali povratnike, svuda. Išli smo i tamo gdje su oni koji su nas ispraćali sumnjičavo vrtili glavom govoreći nam da smo ludi što idemo, da još nije vrijeme, da je opasno.

  • Kao Srbin iz Sarajeva ne možete se kandidirati za Predsjedništvo BiH!?

- Nikad nisam zaboravljao, pa ni sada, da je jedan od prioriteta mog političkog djelovanja, ako ne i prvi, spajanje razderanog tkiva uključujućeg, međusobno prožimajućeg, jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva. Sanjam da se, recimo u Skelanima, na obali Drine, podigne zajednički spomenik nenaoružanim žrtvama koje su usmrtili zločinci u toku protjerivanja Bošnjaka od marta do maja 1992. i civilima pobijenim u bijegu u toku ofanzive Armije BiH u januaru 1993. Očekujem da na Koštanoj bolnici, ženskom zatvoru u Ljubuškom ili Heliodromu stoji makar spomen-ploča, jednako kao na Silosu u Tarčinu ili Muzeju Bitke na Neretvi u Jablanici. Vjerujem u to da će biti ljudi koji će se na kraju izboriti da se obilježe i Keraterm i Omarska i Sušica i Luka Brčko i ... To je dužnost onih koji sebe nazivaju ljudima; osigurati da na svakom stratištu, gdje su od zločinačke ruke stradali civili: žene, djeca, starci, ali i odrasli muškarci u dobi za vojsku koji su uhvaćeni, utamničeni, mučeni i ubijani, jednog dana stoji obilježje koje će podsjećati i upozoravati na užas koji je stvaran i koji se može ponoviti ako mu dozvolimo da ponovo izmili iz svog mraka. Da se pojavi jednako surov i okrutan kao onaj koji se razmahao početkom devedesetih, dok je dobar dio nas vjerovao da smo sa njim završili nakon Drugog svjetskog rata.

  • Fašizma ne fali ni u Bosni, ni u Srbiji, Hrvatskoj, desnica je dobrano digla glavu u Evropi?

- Fašizam je stalna prijetnja jednom složenom društvu kao što je ovo naše, bosanskohercegovačko. Ono nikako da se oporavi od ratnih rana ni sad nakon dvije decenije. Stalno ih neko raskopava i po njima džara žaračem podstičući strah i izazivajući mržnju. Zato je našoj zemlji potrebna potpuno drugačija politika, ona koja će za zločin osuditi zločinca i njegovim presuđivanjem ostvariti pravdu za žrtve, umjesto da se zločinac pokriva i sakriva iza „svog“ naroda dijeleći krivicu za vlastito zlo svima koje proglašava „svojima“. Ovako kolektiviziran zločin zametak je nove spirale nasilja, nasilja koja se kontinuirano ponavlja ukoliko se radikalno ne obračunate sa njegovim nosiocima. Danas smo svjedoci apsurdne, neljudske društvene valorizacije počinjenog zla koja dovodi do toga da žrtve žive u sramoti a zločinci se proglašavaju herojima. Silovane žene, naprimjer, trebaju naše priznanje za njihovu snagu i hrabrost da nastave živjeti i nakon toga što su im životinje pokušale oteti ljudskost.  One, sa pravom, trebaju imati društvenu podršku, umjesto šutnje, ignorisanja i stigmatizacije, a njihova djeca, sad već odrasli mladi ljudi, pravo na život bez krivice i stida.

  UKLONITI DISKRIMINACIJU ZBOG ONIH KOJI DOLAZE

  • Očito je Izborni zakon BiH problem?

- Članovi Izbornog zakona BiH koji regulišu izbor članova Predsjedništva BiH upravo su krojeni po mjeri ovih što uporno razdvajaju i suprotstavljaju komšije, susjede, poznanike, sugrađane, ubjeđujući ih kako se treba odvojiti u zasebne grupe i stajati na vječnoj straži očekujući napad onih „drugih“. Ovakav Izborni zakon je diskriminatorski, segregacijski, a njegovo tumačenje je konzervativno i retrogradno. Zbog toga sam, vjerujući da u ovoj Bosni i Hercegovini, SDPBiH dosljedno zastupa reafirmaciju ZAVNOBiH-ovske BiH, ponudio rukovodstvu moje partije da na izborima 2018. nastavi borbu za rušenje ovog našeg berlinskog zida i još jednom, svom snagom najjače ljevičarske partije u BiH, udari po nosu i po prstima nacionaliste svih boja i nijansi.

  • Kako je odgovoreno na Vašu ponudu?

- SDPBiH je procijenila da joj takva borba u tom trenutku ne treba i ja sam krenuo sam, znajući da se ne smije propustiti niti jedan izborni ciklus, a da se to pitanje ponovo ne istakne kao bitno. Do sada je ono javno postavljano na svakim izborima od onih održanih 2002., a sve i jedan slučaj završio je presudom Evropskog suda za ljudska prava u korist aplikanta (Zornić, Sjedić, Finci, Pilav, Šlaku). Niti jedna presuda nije rezultirala promjenom zakonodavstva, uklanjanjem utvrđene diskriminacije, ali je širom otvorila to pitanje i učinila ga bitnim za budućnost Bosne i Hercegovine. Nisam mogao dozvoliti da se ovaj put prešuti i popusti onima koji nas sa legitimnim zastupanjem, autohtonim predstavljanjem ili pod plaštom navodnog demokratskog prava većine da uređuje sva pravila na štetu manjine, zadržavaju u mjestu u kojem tabanamo već više od dvadeset godina. Kandidovao sam se ispunivši sve zakonske uslove. Zahvaljujem svima onima koji su me pratili u tim danima kad je trebalo skupiti i pet hiljada potpisa i deset hiljada maraka da bi se dobila prilika da se još jednom udari na zidove koji nas na silu dijele. Prošao sam prve stanice, domaći dio dionice i sad sam na početku procesa pred sudom u Strazburu. Očekujem nešto drugačiju presudu u odnosu na one ranije.

  • U kom smislu drugačiju?

- Očekujem da možda već na narednim izborima ne bude ovih prepreka, odnosno da, ako ostanu, onda neki naredni „nepodobni“ kandidat uspije ostvariti svoje pravo i na domaćem terenu. Uklanjanje diskriminacije iz zakona ove zemlje je dug generaciji koja dolazi, koja treba da raste u zemlji čiji temelji ne počivaju na principima na kojima su počivali južnoafrički aparthejd ili nirnberški rasni zakoni, već na konceptu univerzalnosti i nepovredivosti ljudskih prava svake jedinke u društvu, onako kako se on razvija i dograđuje od prvih dana francuske revolucije do danas. Na moju žalost, borci za segregaciju, odnosno borci za vlastite položaje koje bi promjena razvlastila uspješno su se odbranili na ovom našem domaćem terenu. Ponašaju se kao da mogu šta hoće, koliko hoće i dokad hoće i da to niko ne vidi. Samo što posljedice osjećamo svi mi. Odbijanje da se nepravda ispravi dovodi do podizanja zida na putu naše integracije u Evropsku uniju, do odlaganja naše zemlje u crnu rupu i političku i ekonomsku. Mi ćemo tu biti ostavljeni dok ne dođemo sebi ili se situacija u svijetu ne promijeni toliko da će sve postati svejedno. Naši će životi proći u sve sivljoj i siromašnijoj zemlji bez osmijeha i nade, a djeca pobjeći u one zemlje u kojima upravo vladaju pravila koja se ovdje uporno odbijaju provesti.

KAD JE BiH U PITANJU NEMAM DILEMA

  • Šta je za Vas politika?

- Za mene je politika bila i ostala konkretan rad za dobro ljudi koji su dali povjerenje mojoj partiji i njenom programu. Zadnje četiri godine sam se sklonio sa vjetrometine. Rekoh, došlo vrijeme za novu generaciju u SDPBiH! Tako bi vjerovatno i ostalo da me neke očite greške, neshvatljive greške nisu natjerale nazad. Za četiri godine opozicije SDP nije uspio izgraditi vlastiti politički profil već je sve više postajao reaktivan. Odgovarao je na pitanja koja su u javnosti promovirali i nametali drugi, umjesto da preuzme inicijativu i počne postavljati na dnevni red ono što nas razlikuje od svih ostalih: naš radnički, socijalni, antifašistički, nediskriminatorni karakter definiran Programom SDPBiH i svim drugim programskim dokumentima, ali i u svakodnevnom političkom djelovanju (barem bi tako trebalo biti). Odbijanje da se konkretnim potezom protiv diskriminacije po nacionalnoj osnovi, a u vezi sa mjestom kandidata za članove Predsjedništva, pokaže da za rukovodstvo SDP-a postoji i nešto vrijednije od fotelja koje su dostupne u ovoj suludoj dejtonskoj šemi, me je nagnalo da se probudim iz tog mog sna o tome da su, eto, došli neki bolji, sposobniji, pametniji od nas koji smo Partiju odveli u propast 2014. Od te nepodobne kandidature za člana Predsjedništva BiH, kao predstavnika jednog od više od 400.000 građana BiH svih naroda i narodnosti, pa i onih koji se ne osjećaju pripadnicima bilo kojeg naroda, počeli su mi se javljati SDP-ovci iz cijele zemlje. Počele su do mene dolaziti vijesti i informacije o tome u kakvoj sam zabludi bio uspavan u borbi za nastavak života izvan politike. A što je više informacija dolazilo to sam bivao sve uvjereniji da je vrijeme da Srbin Svetozar Pudarić bude ozbiljan kandidat, a, što da ne, i predsjednik SDPBiH!

  • Može li, dakle, Srbin biti predsjednik SDP-a ?

- Mislim da može. Mislim da treba. Mislim da to trebam biti ja. Ne samo zato što jesam Srbin i onda mi to kao pripada, jer su od 1988. i Abdulaha Mutapčića do danas na čelu SKBiH, SKBiH-SDP i SDPBiH sve redom bili Bošnjaci. Mislim da to mogu biti i trebam biti zbog mog doprinosa SDP-u, mog znanja i iskustva, zbog moje jasne ideološke socijaldemokratske opredijeljenosti i hrabrosti u borbi za ono što zastupa moja Partija. Mislim da to mogu i trebam zbog vizije koju nosim za SDP i naše društvo u cjelini. Nisam nikad imao dileme oko toga kakva treba biti naša domovina: zemlja svih nas, zemlja pravde i zemlja u kojoj se živi od svog rada, a ne ona iz koje se bježi glavom bez obzira. Znao sam to od onog prvog izlaska za govornicu Skupštine Grada Sarajeva, kad sam, igrom slučaja bio i prvi odbornik koji je dobio riječ u prvom višestranačkom sazivu Skupštine i doživio da mi združeno dobacuju odbornici pobjedničkih stranka kako nas uskoro neće biti, da će se sa nama obračunati i da je pravo čudo da nas uopšte i ima - nas „komunjara“. Uvjerenje da je ZAVNOBiH-ovska BiH ona jedina moguća vodilo me i dalje, i u pregovorima oko prve ratne vlade RBiH, krajem proljeća 1992., kad smo Slobodan Primorac, Boro Bjelobrk i ja razgovarali sa predstavnicima SDA Enverom Kresom i Edhemom Bičakčićem o formiranju vlade nacionalnog jedinstva u kojoj bi SDPBiH dao svoje ljude svih nacija. I uspjeli smo u tome. A svoje izvještaje sa razgovora smo podnosili hodajući pod snajperima i granatama tadašnjem predsjedniku SDPBiH Nijazu Durakoviću, koji je vrijeme provodio u podrumu zgrade CK, i predsjedniku Gradskog odbora SDP Sarajevo Gradimiru Gojeru, koji se smjestio u podrum Pozorišta mladih. Nijaz je nakon toga postao član Predsjedništva BiH, a Grada ministar kulture u Vladi RBiH. I Zlatko je dobio mjesto potpredsjednika Vlade. Nisam se bojao izreći istinu i stati na njenu stranu ni u emisji o tzv. slučaju Dobrovoljačka, emitovanoj uživo iz studija TV Srbije u Košutnjaku kod Beograda, čak i nakon „pošalica“ upućenih neposredno pred početak emisije kako je tu, u blizini, u šumi, svojedobno nestao Ivan Stambolić. Mogao bih danima nabrajati šta je to što me kvalifikuje za predsjednika SDPBiH, pored potrebe da Partija svih i izborom svog čelnog čovjeka pokaže da stvarno jeste ono što tvrdi da jeste. Ne može to sve stati u ovaj jedan intervju, a nije ni red hvaliti sebe, jer uz sve te hvale ide svijest o greškama, kajanje zbog njih i traženje oprosta od onih koje sam tim odlukama ljudski povrijedio.

    DVA JARCA NA BRVNU

  • Pokušavali ste i ranije i gubili?

- Nakon izgubljenih izbora 2014. pokušao sam da, usprkos vještačkoj navijačkoj polarizaciji izazvanoj unutar SDP-a na one koji podržavaju Nermina Nikšića (Zlatko umjesto Zlatka) ili Selima Bešlagića (SDP bez Zlatka), kao kandidat za predsjednika SDPBiH, da ponudim program oporavka SDP-a koji se nije svodio na prosti izbor koliko „zlatka“ će biti u Partiji, već šta ćemo raditi da preživimo udar, konsolidujemo redove i krenemo naprijed razvijajući socijaldemokratske politike u svim oblastima društvenog života. Program je bio savremena verzija onog koji sam ponudio i realizovao kao generalni sekretar SDP od 2003-2007. nakon katastrofe na izborima 2002. i cijepanja jednog broja organizacija na kom je nastala SDU. I tada smo bili politički gotovo mrtvi, rascijepani, bez ikakvog znanja o prihodima, obavezama, bez jedinstvene strukture zaposlenih, sa minimalnim saznanjima o imovini rasutoj po BiH i otuđenoj od svih mogućih vlasti i privatizacijskih tajkuna bliskih vlasti. Ono što je bilo jasno je da samo račun „centrale“ duguje 350.000 KM, a onda su počeli pristizati i izvještaji o dugovima ostalih organizacionih jedinica.

  • Kako ste u to vrijeme rješvali taj problem?

- Prvo sanirali tuzlanski kantonalni, Goražde, gradski mostarski i tako redom. Godine 2007. krajem januara predao sam novom generalnom sekretaru Nerminu Nikšiću Partiju sa popisom imovine od kojih je dio vraćen, dio u sporu, a dio nepovratno otuđen ili uništen, sa jedinstvenim sistemom finansiranja u kojem se, u svakom trenutku, znalo koliko novca ulazi po bilo kojem osnovu na sve račune naših organizacija širom BiH, a svaki mjesec i koliko i za šta je potrošen. Nermin Nikšić je primio Partiju sa 107 zaposlenih koji su svaki mjesec primali platu uz sve uplaćene doprinose i to platu prema sistematizaciji, a ne minimalce; u kojoj je više od trideset opštinskih organizacija, uglavnom u Republici Srpskoj, imalo obezbijeđena sredstva za struju, telefon, zakup prostora na osnovu unutarstranačke solidarnosti. I sve to uz potpuno očišćen dug svih odbora i stabilnu likvidnost u poslovanju - sve su obaveze izmirivane u zakonom propisanom roku od 15 dana po dospijeću.

  • Šta se potom desilo na Kongresu SDPBiH?

- Nažalost, atmosfera nalik navijačkim nadglasavanjima na fudbalskim derbijima je prevladala i taj se Kongres sveo na borbu dva jarca na brvnu. Prema onome što ja znam, a moguće je to i provjeriti - samo ako će ljudi koji su i meni to rekli ispotiha smoći snage da javno izreknu - u toj borbi pobijedio je Selim Bešlagić. „Kompjuter“ i njegov softver su onda odradili svoje: malo od Selima, malo od mene i taman za Nermina. Bilo, prošlo. Nedavno se saznalo, pa šta?

  • Potom je uslijedio Vaš novi pokušaj?

- Pokušao sam još jedanput u direktnim izborima, 2015., i sjećam se da sam jedini na tim tribinama koje su organizovane po sjedištima kantona i regija govorio o tome šta treba raditi i kako nastaviti raditi sa ljudima, za ljude, po gradovima i selima, u općinskim vijećima, skupštinama opština, parlamentima na svim nivoima. Obraćao sam se mojim drugovima i drugaricama koji su znali da za onim što govorim stojim. Znali su da to nisu samo riječi, jer smo zajedno tako radili i borili se godinama narastajući od šačice idealista u respektabilnu snagu u mnogim opštinama. I za te izbore 2015. je procjenom izbornih štabova Jasmina Imamovića i Nermina Nikšića izazvana polarizacija među članstvom slična onoj na Vanrednom kongresu. I opet je „tuzla“ bila suprotstavljena „sarajevu“, kao i prvi put. Samo što je ovaj put bio direktan izbor sa stotinama novih članova za jednokratnu upotrebu. To su oni koje zainteresirani učlane i uplate godišnju članarinu od 1 KM samo da bi bili upisani u „Atlas“ (jedinstvena baza članstva) i glasali, a učlanjivani su i po stotinu odjednom. Sva je priča oko izbora završena nagodbom dva „najjača“ kandidata pred sam dan izbora. Dobio sam taman toliko glasova da shvatim poruku mojih drugova i drugarica kako za mene nema mjesta u ovoj novoj Partiji jer me smatraju sukrivim za poraz na izborima, jer me smatraju dijelom ekipe koja treba da ode i da oslobodi SDP svog prisustva. Da onima koji su imali izvršne funkcije i stvarnu vlast u nesposobnoj i razočaravajućoj vlasti od 2010-2014. treba dati da SDPBiH povedu na novi drugačiji put od onog koji nas je doveo do poraza. Članovi, pa organi su neprestano ponavljali kako smo pokazali da smo nesposobni za vlast, kako smo izdali naše principe i kako smo postali isti kao i drugi i onda je dalo povjerenje upravo onima koji su imali vlast i u Partiji i u državi. Izabrani su krivci za sve: Zlatko Lagumdžija i Damir Hadžić, za političku propast, a Lidija Korać i Marin Ivanišević za finansijski krah i dug od 400.000 KM. Ja sam tu došao kao kolateralna šteta.

   NEMA NAS U REPUBLICI SRPSKOJ

  • Koliko je realno moguć drugačiji ishod danas?

- Možda opet griješim. Možda opet činjenice nisu važne. Možda presudi funkcija i stvarni uticaj kandidata u partijskoj strukturi, a ne činjenice koje bodu oči, činjenice koje su posljedica ove četiri godine rukovođenja partijom: od izbora saradnika, upravljanja imovinom i drugim materijalnim resursima, odnosa prema ljudima u SDPBiH, onim zaposlenim, ali brojnim drugim, pa sve do političkih odluka, nerijetko odsustva bilo kakvih odluka, koje su direktno uticale na sposobnost SDP da se bori za ZAVNOBiH-ovsku BiH, drugačiju od ove.

  • Šta Vas posebno zabrinjava u SDPBiH?

- Odsustvo jasnih odluka i čvrstih stavova, što SDP dovodi u poziciju da joj se, sve više i više stvari dešavaju, umjesto da se njima i procesima koje dovode do njihove pojave upravlja. U tom i takvom stanju koje je zavladalo kao posljedica prepuštanja rukovođenja partijom igri slučaja, moguće je bilo „utopiti“ SDP u Proevropski blok i praktično ju zbrisati u Republici Srpskoj. Kad se tome doda i gomilanje dugova za zakup prostora, telefon, struju, nije ni čudo da je došlo do fizičkog zatvaranja prostora za rad u tim dijelovima zemlje, time i do prestanka rada organizacija. Nespremnost da se odgovori politički na ofanzivu HDZ-a desetkovala je SDPBiH u onom dijelu BiH gdje HDZ-ova politika dominira i javnim prostorom i izvršnom vlašću. Moguće je da sve to neće imati nikakav uticaj na odlučivanje o tome ko će biti predsjednik SDP naredne četiri godine. Moguće je da članovima sve to nije važno. Da im nije važna ni rasprodaja imovine, nastupajuća prinudna naplata dugova po sudskim presudama u radnopravnim sporovima s otpuštenim radnicima, ni potpuno zamiranje rada organa na svim nivoima organizovanja, ni koncentracija odlučivanja u okviru tankih nizova vertikalno povezanih rukovodilaca, ni degradacija od najpoželjnijeg koalicionog partnera odmah nakon izbora do potpune marginalizacije i tamo gdje to izgleda nemoguće, ni duboka podjela nastala kao posljedica te neodlučnosti. Moguće je da oni opet izaberu da nastave tim putem. Možda im je dovoljno što smo se suzili i koncentrisali na jedan dio BiH, pa tamo ostvarujemo bolji rezultat nego 2014.

  • Ta Vaša precizna dijagnoza zvuči loše?

- Pa možda je dobro i da odustanemo od tih snova o SDP-u svuda i među svima u Bosni i Hercegovini, kao zalogu i zagovorniku moguće zajedničke, jedinstvene, decentralizovane zemlje zasnovane na poštivanju individualnih ljudskih prava i zaštiti prava svakog ko se bilo gdje nalazi u manjini od terora „demokratske“ većine. Možda su u pravu oni koji kažu da nije važno šta nudiš i koliku podršku među sad već dobrano pasiviziranim članstvom imaš, već je važno da li kontrolišeš biračke odbore i „Atlas“.

NISAM KUĆI!

  • Izgleda, sve je moguće!? Kakav je izbor pred članovima SDPBiH?

- U ovih dvadeset i sedam godina aktivnog političkog rada sam se uvjerio da je sve moguće. Danas se pred članovima SDPBiH nalazi jednostavan izbor. Može se glasati za Nermina Nikšića i nastavak ovim putem kojim se došlo do milionskog gubitka, odumiranja „malih“ organizacija na gotovo pola teritorije Bosne i Hercegovine, gubitka jasne ideološke razlike u odnosu na druge aktere na bh. političkoj sceni i rađanja percepcije o SDP-u kao dijelu bošnjačke reprezentacije, a ne višenacionalne integrirajuće snage. Može se izabrati i promjena i to, dva puta u promjene: onaj koji ja nudim i onaj koji nudi Edin Delić. Na članovima je da odluče. Znam samo da smo i Delić i ja opredijeljeni da mijenjamo stanje i da nismo u tom opredjeljenju ni suparnici ni protivnici. Ja se ipak nadam da će esdpovke i esdpovci znati izabrati, a od ishoda tog izbora i ja ću znati gdje su otišle one godine mog života koje sam oteo porodici i prijateljima, svom pozivu arheologa i profesionalnom razvoju koji je prekinula ta granata davne 1992. godine. Ako ishod bude zadržavanje postojećeg, a ne promjena, onda je stvarno u ovoj zemlji izrasla neka nova partija. Ta nova partija samo bi nosila isto ime kao ona koja je četvrt stoljeća bila opozicija nacionalističkoj viziji BiH, ali ja u njoj više ne bih bio kod kuće.

SVOĐENJE RAČUNA

  • Dugo Vas nije bilo u javnom životu, u politici? Svodili ste račune?

- Nakon skoro dvije decenije praktičnog bavljenja politikom, kao sredstvom za promjenu stanja u društvu, a nakon mog „umirovljenja“ 2104. godine počeo sam da svodim račune. Mogu reći da bih ponovo radio na isti način kao i svih tih proteklih godina. Neke odluke bih drugačije donio, pokušao da izbjegnem počinjene greške - posebno one koje su povrijedile ljude. Izvjesno je da bih, izbjegavajući jedne, počinio neke druge, pa bi tako ponovo na mom rabošu bilo i dobrog i lošeg na kamaru. Nikad, međutim ne bih svoj život u politici pretvorio u pisanje deklaracija, inicijativa, postavljanje načelnih poslaničkih pitanja i slične verbalne akrobacije bez smisla i svrhe.

  I DANAS SAM ĐIKAN I VLAŠINA I ČETO I KOMUNJARA

- Bilo je i opasno. Na ulasku u Brčko su kamenovali autobuse kojima smo dolazili. Na izlazu iz Srebrenice su nas hapsili. Na putu za Široki Brijeg su postavljali prepreke i organizovali doček. Po cesti od Ključa do Mrkonjića jedno veče su nas proganjali automobili sa ugašenim farovima. Tajno smo se sastajali sa ljudima iz Trebinja, Nevesinja, negdje na pola puta… Sjećam se, kad je na ulazu u zgradu moje opštine stajao natpis „Komunistima ulaz zabranjen“. Par godina iza toga u toj opštini za načelnika je izabran Željko Komšić. Sve to vrijeme ja sam bio Svetozar Pudarić, čovjek i oni sa kojima sam radio i sa kojima sam se susretao bili su ljudi, bez obzira na ime i prezime. Pri tome sam bio svjestan da sam i Srbin. Za jedne Alijin Srbin, za neke „dobri“ Srbin, za tamo, opet druge, izdajnik srpskog naroda. Nije da nisam bio, i sada sam, i đikan i Vlašina i četo, komunjara… Pa dobro, svako ima pravo na svoje mišljenje, svoje predrasude i svoj mrak, ako ga izabere. Ja sam izabrao da ne dam da mi drugi otmu ono što je moje, a ne pristajem da se prilagodim i prikrijem.

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!