Magazin / Start Video

Tokom svoje novinarske karijere, pa i danas, uporno traga za tajnim znanjima drevnih civilizacija, misterijama svijeta, fenomenima… Bio je urednik najčitanijeg i najtiražnijeg ženskog magazina, pokrenuo i vodio Arku, magazin o čudesnom svijetu na granici nauke. Napisao je mnogobrojne reportaže, tekstove, knjige o rezultatima i dometima svojih istraživanja. Nerijetko, u društvu kakvo je bilo u vrijeme Jugoslavije, imao je zbog toga nerazumijevanja ali mnogobrojni čitaoci javljali su se sa svih strana i obezbijedili mu slavu i ugled koji ni danas nije i zblijedio. U razgovoru za dokumentarni serijal Historija BH novinarstva, čiji je Start producent, otkriva svoje tajne

Piše: Mevlida Novalić

Učio je od Vladimira Kolara, Seada Saračevića, Fadila Hadžića, Zuke Džumhura. Bili su to autori koje je rado čitao i neke rečenice iz njihovih tekstova naprosto je pamtio kao rečenice koje mora usvojiti i prepoznati u njima ljepotu. To je bilo vrijeme kad su se prvi put u bosanskohercegovačkom novinarstvu počeli da javljaju reporteri koji su zainteresirani za reportažu, ne samo za informativni tekst, vijest, nego da pišu literarne tekstove u novinarstvu.

- U Oslobođenjuje u to vrijeme bio prepoznatljiv po tome Zoran Ristić, Jovan Babić, zatim, poslije je došao Milan Andrić, koji je bio sjajan i novinski reporter i televizijski. Znamo da je bosanskohercegovačka televizija po njegovim dokumentarnim emisijama poznata više u svijetu nego kod nas. To je bio jedan novinar koji je u sebi imao jednu vrstu novinarskog bunta koji u to vrijeme nije baš državna vlast gledala sa nekim simpatijama. Znamo da je on imao i neke takve tekstove koji su mu naprosto promijenili sudbinu i koji su bili ocijenjeni kao disidentski. Dakle, to je vrijeme u kome je novinarstvo dobijalo građansko pravo. Novinari su to osvajali - sjeća se Ahmed Bosnić, legenda bosanskohercegovačkog novinarstva.

Bio sam drugačiji

Za sebe kaže da je zapravo incident u novinarstvu u kojem ima skoro 60 godina staža. Njegov ulazak u ovu profesiju nije bio tipičan, nije on ulazio u novinarstvo već je zapravo bio pozvan u neke redakcije, jer se vrlo mlad počeo baviti pisanjem. Prvu nagradu dobio je još kao gimnazijalac, Zlatno novinarsko pero u Plavom vjesniku, što je popularno izdanje Vjesnika iz Zagreba, i tih godina je uglavnom sarađivao sa Vjesnikovim izdanjima, od Večernjeg lista, Vjesnika u srijedu, kasnije je više poznatog kao Vus, zatim Globusa, Arene, itd. I zapravo tu je doživljavao prve novinarske uspjehe. Radio Sarajevo tada raspiše nagradu „Budite pet minuta novinar“ za novinarsku reportažu i tu, u završnom razredu gimnazije, Bosnić dobija prvu novinarsku nagradu na Radio Sarajevu.

- Dakle, ukratko, ja živim novinarstvo i kad sam se zaposlio u Zagrebu, u Vjesniku u srijedu, nije prošlo ni godina dana pozvan sam od Dejana Divljana u Svijet u Sarajevu. On je bio jedan ugledni novinar koji je mogao biti i diplomata, ambasador, ali je bio dopisnik Oslobođenja iz Kaira, i pokrenut je Svijet - sjeća se naš sagovornik.

Bila je to 1962. godina, Bosnić je još bio četvrti razred gimnazije i sljedeće godine je došao u redakciju Svijeta.

- Zapravo, u to vrijeme novinarstvo je bilo blisko diplomatiji i zaista, državne vlasti ili partijske vlasti, kako hoćete, birali su novinare po nekakvom ugledu, po nekakvom pedigreu, naprosto, nije to bio poziv za mlade ljude koji žele da se bave novinarstvom. Novinarstvo je bilo pod kontrolom partije i sve se odvijalo u tim okvirima. Ja sam, dakle, došao u Svijet kao reporter koji je pisao na drukčiji način novinske tekstove. Mene je uvijek, pa i danas, zanimala lijepa rečenica u onome o čemu ja pišem - pojašnjava Bosnić.

Zanimalo nas je koliko se zapravo u to vrijeme moglo biti slobodno u pisanju i radu novinara. Odgovara nam da svaki novinar, kako onda tako i danas, mora da ima samokontrolu, da zna koliko je njegova riječ teška, da li neku neprovjerenu vijest može objaviti prije nego što je do kraja ne izuči. Ali i ističe da se u to vrijeme moralo kretati u nekim okvirima koje je društvo odobravalo te da su najpopularniji sadržaji u medijima bili skupštinski izvještaji i uglavnom novinari koji su se borili da dođu u skupštinu, da izvještavaju, da prave razgovore sa političkim kremom Jugoslavije.

- Ti novinari su uživali daleko veći ugled od nas koji smo se bavili reportažom, putovali po gradovima, selima, plovili po moru, pisali o običnim ljudima, pisali o neobičnim događajima. Dakle, mi smo na neki način to radili i naplaćivali kroz svoje lično zadovoljstvo, a ono nije bilo nikad iskazano i platama koje smo u to vrijeme dobivali. Ja sam osjetio, kako bih rekao, bič države, tu nekakvu kritiku i nekakve sankcije kad sam počeo da pišem o temama koje su govorile o duhovnosti, o moćima ljudskim, o mogućnostima parapsiholoških fenomena - sjeća se Bosnić. Izašli su njegovi prvi tekstovi o letećim tanjirima, njegova prva knjiga bila je „Sve misterije svijeta“. Čitaoce je to itekako zanimalo. Sarajevski Svijet postao je jedan od najtiražnijih nedjeljnika u Jugoslaviji.

Put na Filipine

Kad je počeo da piše o parapsihološkim fenomenima, 1970. godine odlazi na Filipine da istražuje filipinske čudotvorce o kojima je svjetska štampa pisala da golim rukama prave operacije, hirurške zahvate, da vade mrenu sa zjenice, da stavljaju ruke u tijelo i vade oboljele dijelove,  da sve to rade bez da ostaju ožiljci...

- Gledao sam neke filmove koje su snimile vrlo ugledne televizijske kuće kao CNN, BBC, i čitao sam neke reportaže uglednih listova i to me ponukalo da zapucam na Filipine o svom trošku, da istražim taj fenomen i da napišem svoju drugu knjigu. Dakle, da bih otišao na Filipine, morao sam ostaviti serijal koji se permanentno objavljivao, iz nedjelje u nedjelju, a serijal je bio posvećen parapsihološkim fenomenima, telekinezi, teleportaciji, itd. - kaže Bosnić.

Na Filipinima ostaje mjesec i 10 dana, upoznaje svjetske čudotvorce, boravi u sredinama koje su bile zatvorene za javnost i uvjerava se da zapravo sve to lijepo izgleda. Snimio je na hiljade fotografija, ali i vidio da nijednom od pacijenata koje je pratio to nije pomoglo. Pojašnjava nam da je to, na neki način, bio neki vid hipnoze, neki vid mađioničarstva u kome se sve to pred očima zbiva, vade se neka tkiva iz tijela, itd., ali čovjeku, pacijentu to nije pomoglo. Vratio se u Sarajevo s ubjeđenjem da neće pisati knjigu, jer bi to bila obmana svih njegovih čitalaca u Jugoslaviji i izvan nje. Po povratku ga je čekalo iznenađenje: na oglasnoj tabli u Oslobođenju, bila je zajednička zgrada u Titovoj 13, zakazivao se partijski sastanak novinara u kome je prva tačka bila „neke pojave u nedjeljnom Svijetu, u redakciji“.

- A pojava je bila povodom mog serijala o parapsihološkim fenomenima. Kad se zakaže takav sastanak u jednoj novinskoj kući, imao sam na umu, recimo, na takav partijski sastanak u Vjesniku, kada su novinari koji su bili sjajni istraživači, da bi ostali u redakciji, morali promijeniti svoje ime, morali pisati pod pseudonimom. Ja sam to vrlo ozbiljno i dramatično shvatio da se radilo i o mojoj sudbini. I znao sam zapravo da naša partijska organizacija funkcioniše tako - zaključuje naš sagovornik.

Odmah se zaputio do Safeta Šerifovića, koji je bio predsjednik gradske organizacije Saveza komunista. Lijepo i susretljivo ga je primio, zanimalo ga je otkud njemu sada, kao novinaru u društvu koje priznaje materijalizam a ne duhovnost, uopšte ta ideja i podaci koje je iznosio.

- Ja sam u to vrijeme, vodeći računa da su to teme vrlo zanimljive za javnost, imao nekoliko prevodilaca koje sam lično plaćao da mi određene tekstove iz inostranstva prevedu i tako sam dolazio do nekih izdanja, recimo njemačkog Ezotera koji se time i bavio, pa i drugi listovi u Europi. Dakle, ja sam imao izvore, imao sam i podatak da, recimo, na univerzitetu u Milanu ima odjel koji se bavi izučavanjem parapsiholoških fenomena. U to vrijeme u Moskvi se pojavila neka Nina, ne znam kako se preziva, koja je putem misli pomjerala određene predmete na stolu. Dakle, to je vrijeme kad su se otkrivale tajne sposobnosti ljudske psihe i organizma. Naravno, Safetu sam ja odmah ispričao sve te izvore. Onda mi je on povjerio da je zapravo tu kampanju protiv toga da ja širim tako jednu propagandu Zapada ili tako nešto, pokrenuo Hrvoje Ištuk - priča Bosnić.

Nakon što je Safetu kazao da se organizuje sastanak, ovaj mu je odgovorio da se ništa ne brine, da se vrati i radi svoj posao. Ohrabren, Bosnić se vraća u Oslobođenje – na oglasnoj tabli više nije bilo poziva na partijski sastanak.

Palestinska drama

- Dakle, hoću da kažem, sve je bilo pod kontrolom, što nije čudo i ja mislim da neka vrsta discipline treba da postoji u novinarstvu. Ne možeš biti baš novinar i prihvatati se tema koje nisu utemeljene. Ne možeš iz ličnih razloga kritikovati neku pojavu ili nekoga, pogotovo - zaključuje on.

Pozivan je i na takozvane informativne razgovore nakon svojih povrataka iz inostranstva. Jedan takav bio je nakon njegovog odlaska u palestinski logor u Jordanu, jer Bosnić je bio prvi jugoslovenski novinar koji je bio u tim logorima prije nego što će ih jordanska policija prognati. To je, napominje naš sagovornik, bila svjetska tema ne samo jugoslavenska, i njega je to itekako zanimalo. Također, on je kao vojnik bio član misije Ujedinjenih nacija, mirovne misije na Sinaju. Bio je tu osam mjeseci i putovao u Kairo, Bjerut i te zemlje dobro je upoznao.

- U Bejrut sam znao dva do tri puta godišnje putovati, to je bio Pariz Bliskog i Srednjeg istoka. Sada je... vidite  kakav. Dakle, i palestinska drama me itekako zanimala. Do veze sa Palestincima, preko kojih bih ja mogao da odem u njihove logore, bilo je nemoguće doći. No, ja sam, uz svoje neke veze sa studentima iz Zagreba, to uspio i s njima sam uglavnom obavio te poslove. Stigao u logore. To je bila drama. To je jedna od najdirljivijih mojih misija - sjeća se Bosnić.

Nadalje kaže da se u Oslobođenju tih ’60-tih godina znalo za čovjeka koji je bio „zadužen“ za redakciju.

- Mi smo ga zvali dopisnik u Udbi ili Udba, Kos, ili kako se već zvala obavještajna služba, i mi smo vam sa njim bili prijatelji. Zapravo, i to je jedan vrlo ugodan čovjek, sad ne bi bilo možda primjereno pominjati to. On me pozvao, i mi smo, uz čašicu pića, pričali kako sam tamo dospio, sve što je bilo. Smatrao sam da je moja dužnost kao novinara, jugoslavenskog, kao novinara bosanskog, kako hoćete, da ako primijetim išta što je izvan, što bismo rekli, normale, da bih to ja vrlo rado povjerio i ljudima koji su se „brinuli“. To je vrijeme takvo bilo i hvala Bogu da nisam imao nikakvih neugodnosti - sjeća se Bosnić ovog informativnog razgovora.

Odavde do Mjeseca

Mnogo je putovao, bio je novinar koji je u džepu uvijek imao putni nalog i kaže da gotovo da ne postoji kraj ili selo, planina u BiH da ih nije prepješačio, posjetio, pričao, pisao o ljudima. Tek kasnije je nabavio fiću pa olakšao i ubrzao putovanja.

- Nedostajalo je nama vremena u tom periodu, ja sam svoje tekstove pisao za ujutro, budio se u četiri sata, sjedao, uzimao svoju olivetti mašinu, kucao i do sedam sati završio reportažu od četiri-pet kartica i nosio direktno u štampariju. Dakle, funkcionisali smo u to vrijeme na bazi lične potrebe i ličnog odnosa prema poslu. Nije nas niko tjerao, ja sam u redakciji imao vrlo ugledne i cijenjene ljude - ističe Bosnić.

Osim pomenutog Dejana Divljana, koji je bio zvijezda tog vremena, navodi Nijaza Mutevelića, koji je poslije bio predsjednik opštine Stari Grad.

- Bio je to jedan kulturni ugledni radnik koji je u svakom tekstu nalazio ljepotu, nikad nije znao kritikovati, da bi na neki način umanjio vrijednosti novinara. Zatim Boško Stanišević, koji je jako volio biti za šankom i to ga je možda koštalo života, koji je završio kao direktor Tanjuga, kao diplomatski radnik, čini mi se u Bugarskoj. Tu je Dimitrije Bjelica, sa kojim sam potpisao bezbroj reportaža, koji je bio novinar, koji je istraživao i pisao knjige o šahu. Njegova je kćerka Isidora Bjelica. Zatim, Željko Marjanović, koji je ostavio sjajan dio svoje karijere na Televiziji BiH, itd. Dakle, to su bili sve novinari od kojih sam ja učio i ponašanje. Samo da jednu epizodu pomenem. Dakle, kad sam došao prvi dan u redakciju Svijeta, onda me zamolio Boško Stanišević, koji mi je bio neposredni urednik, da odemo u gradsku skupštinu. I sa njim sam otišao u gradsku skupštinu i on me predstavio svim bitnim ljudima u gradskoj skupštini - ja sam novi novinar u redakciji Svijeta, molim vas da svakako obratite pažnju i uspostavite saradnju. I tako je počelo, počinjalo novinarstvo mladim ljudima - sjeća se Bosnić.

Zanima nas na koji svoj tekst ili rad je posebno ponosan, šta je bilo najčitanije, najpopularnije. Odgovara nam da zapravo nije ni svjestan koliko je tekstova u životu napisao - njegov opus može se mjeriti kilometrima odavde do Mjeseca. Kao najkomercijalniji, najznačajniji svoj rad izdvaja serijal „Sve misterije svijeta“ koji je objavljivao 1968. godine. Sjeća se, bila je takva vrsta interesovanja čitalaca da je naprosto morao nastavljati tu priču o misterijama svijeta ne sluteći da će se to kasnije pretvoriti u knjigu koja je u Jugoslaviji bila hit, možda jednako tako kao knjige Ericha von Daenikena ili Josefa F. Blumricha koji su u to vrijeme objavili svoja izdanja. Ta vrsta tekstova naprosto je naišla na jedno plodno tlo i dešavalo se da se u jednom danu proda i po 350 Bosnićevih knjiga. Koliko je izdanja te knjige bilo - ni sam njen autor se više ne sjeća.

- Gotovo preko noći ja sam postao autor koga su prepoznavali u cijeloj Jugoslaviji i nema knjižare u Beogradu, Zagrebu, Skoplju, Ljubljani, a da nije prodavala moje knjige. Zarada koju sam tada ostvarivao prevazilazila je sva moja očekivanja. Moram reći da ja u to vrijeme kao reporter nisam imao veliku plaću. To je današnjih možda 1000 maraka, jedva da sam mogao pokrivati svoje životne troškove, ali dodatno, ne samo što sam ja pisao knjige, nego sam sarađivao i sa drugim listovima koji su debelo plaćali. Znao sam također pisati kaubojske romane pa ih potpisivati pod pseudonimom - sjeća se Bosnić,

Zatim otkriva svoje pseudonime: Arčibald Brus za kaubojske romane, Dan Konoil za krimiće. Izdavačka kuća je bila Biblioteka X u Novom Sadu, i vrijednost koju je dobijao za jedan roman mjeri tadašnjom vrijednosti fiće, tako je zapravo i kupio prvog fiću.

- Dakle, novinar mog profila smatrao je da je njegova zadaća da bude afirmisan, da bude prepoznatljiv i da ga čitaoci čitaju. Dakle, sve te tri stvari sam ja nosio u tim ’60-tim godinama i kasnije. Dakle, to je bila knjiga koja je zaista označila mladost mnogoj djeci i omladini u cijeloj Jugoslaviji. Kasnije sam također imao jako uspješnih tekstova, pogotovo kad sam počeo putovati po svijetu. Ljude, čitaoce je jako zanimalo ono što se zbiva na nekim drugim meridijanima - kaže Bosnić.

Mala radionica novca

Kasnije nastaje magazin Arka, časopis o čudesnom svijetu na granici nauke, za koji je, kako kaže, bilo poprilično muke da se uopšte pokrene. U to vrijeme radio je u Revijalnoj štampi i bio glavni i odgovorni urednik ženskog magazina Une.

- Imao sam već jedan status, priznat u kući u kojoj sam radio. Ali kad god bih počeo priču da bi nama u Sarajevu trebao i takav žanr nailazio sam na otpor. I onda, jednog dana su se okupili oni koji su u društvu brinuli o novinarstvu iz Centralnog komiteta, iz društvenih organizacija, došli su nama u posjetu i onda, ne znam ko je to, možda, tad je bio Jakšić direktor, i on, da ne bi izlagao moj projekat, on je rekao evo, Bosnić ima za vas jednu priču. I onda sam ja počeo pričati tako o rubu znanosti, da to u svijetu se istražuje, pominjao im primjere u Americi, ne znam, u Rusiji, itd. Oni su se zagledali… - sjeća se Bosnić.

Bilo je to 1986. ili 1987. godine, prvi sastav redakcije bio je - Ahmed Bosnić. I gle čuda, prvi broj proda se u tiražu od 70. 000 primjeraka. To niko nije mogao ni zamisliti, pa ni on sam.

- Ono što je mene oduševilo je što sam odjednom svaki dan dobijao po nekoliko stotina pisama. U našoj redakciji imali smo na sredini jednu piramidu tih svakodnevnih pisama oduševljenih čitalaca. To je nezamislivo u današnje vrijeme. Svakog je zanimalo, svako je pričao neku priču šta je doživio… To je bila naprosto mala radionica pravljenja novca. Svaki tekst u toj Arci mogao bi se i danas objaviti, on je utemeljen u znanstvenim dometima, u svemu onom što je u svijetu bilo - tvrdi Bosnić.

Javilo se kasnije sličnih autora koje je sam birao, iz Beograda, iz Zagreba, Sarajeva pogotovo. Taj fenomen Arke bio je naprosto unikatan u Jugoslaviji, a naš sagovornik je smatrao da mu je ipak bitnije voditi magazin za žene, Unu, koji je također imao ugled i u to je vrijeme imao 260.000 tiraža. Objavljivao je u ovom magazinu i neke tekstove iz Arke, svoje putopise, pokrenuo je tada i ekspedicije, oformio društvo Eksplorer u Sarajevu po uzoru na englesko udruženje za izučavanje nepoznatih fenomena, istraživanja drevnih kultura.

- Bilo je to najznačajnije vrijeme u mojoj novinarskoj karijeri, vrijeme koje mi je donijelo ugled, bio je to, kako bih rekao, neki vid romantizma u novinarstvu, bio je to naprosto posao iz duše - ističe Bosnić.

Negdje sa počecima demokratije u Bosni i Hercegovini, pred rat, u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini dešava se i „najezda“ raznih alternativaca poput Džune Davitašvili, iz Rusije, Amon Ra, iz Novog Sada, Mire Vujanović, iz Beograda.

- U tom mnoštvu alternativaca vrlo je bitno bilo selektirati one koji vrijede i koji manje vrijede. Ja sam u Arci formirao jedan tim alternativaca, od onih koji su se bavili bioenergijom, vještinama proricanja sudbine, različitih profila zapravo. Javljali su se iz cijele Jugoslavije ti talenti i imao sam nekakav, kako bih rekao, probni period koji su radili da bi se koliko-toliko mogao uvjeriti da imaju neke vrijednosti - sjeća se Bosnić.

Izdvaja vidovnjakinju Vavu, koja je živjela u Beogradu, bila je mlada skojevka, pa partizanka, njena biografija je bila čista, objašnjava nam.

- Jednom se ona usudi javiti u emisiji Radio-Beograda da proriče ljudima prošlost, ali i budućnost. I odjednom, to je bilo ljeto, možda 1987. godine, cijeli je Beograd poludio za njom. Ona je otkrivala o ljudima ono što su samo oni znali o sebi. Nin je o njoj napisao cijeli jedan prilog. Ja sam smatrao da je svakako moram imati u Uni jer je žena. Poslao sam u Beograd svoju zamjenicu Mirjanu Bulić koja je otišla, našla je, jer se ona cijelo vrijeme držala pseudonima Vava. Njeno pravo ime je Dubravka Kapetanović. Našla je, dakle, uspostavila kontakt, doveo je ja u Sarajevo i ona je počela za mene, za listove koje sam ja uređivao, da radi. I to je bila najzvijezda, mogao bih reći, alternative - ističe Bosnić.

Naravno, bilo je tu i bioenergičara, izdvaja naš sagovornik Zdenka Dumančića, koji se i danas bavi bioenergijom i iscjeljivanjem.

Ko sumnja u piramide u Visokom

I, na kraju, zanima nas njegovo mišljenje o piramidama u Visokom.

- Sama činjenica da sam ja predsjednik Upravnog odbora Fondacije arheološki park piramida u Visokom govori da sam ja čovjek koji to otkriće smatra možda najbitnijim u svijetu u ovom posljednjem desetljeću. Dakle, Semira ja znam od ranije i on je objavljivao neke feljtone koji su bliski temama koje sam ja radio. Sa njim sam po Bosni i Hercegovini tragao za halkama koje su navodno služile za prihvatanje brodova. Mi smo zajedno otkrili one kugle kod Zavidovića i mnoge druge po Bosni i Hercegovini. Dakle, zajedno smo krenuli u traganje, otkrivanje Bosne - priča Bosnić.

Tog ljeta, kad je Osmanagić u Visočici od brda prepoznao piramidu i sam je bio sa njim. Nastavlja priču i objašnjava da je Semir Osmanagić tada živio u Americi, da je imao satelitske snimke, da je registrovao tu konfiguraciju Visočice i da mu je lako bilo doći do saznanja da je to piramida, jer da je Visočica prazna, da ima labirinte, da ona ima prostorija do kojih još nisu došli. Njegovo uvjerenje da se radi o piramidi je, kako kaže, stopostotno i on nema nikakvih dilema o tome.

- Oni koji ne vjeruju, to su ljudi koji sjede u svojim kabinetima i nikad ne izlaze na teren i ništa ne istražuju, nego ponavljaju lekcije iz svojih doktorata, knjiga uglednih znanstvenika koji naprosto ne mogu ni prihvatiti jer nemaju toliko ni mašte da mogu zamisliti da zapravo naša sva historiografija je poprilično izmišljena i netačna. Ja sam bio na lokalitetima, evo Gobekli Tepe u Turskoj. Lokalitet arheološki, koji je star 12, možda 12,5 hiljada godina. Dotad se Jerihon smatrao za najstarije urbano naselje, sad odjednom Gobekli Tepe. Formacije kamene, crteži, reljefi koji pokazuju Sunčani sistem, koji pokazuju životinje koje su već odavno izumrle, govore da je to neko gradio, to priroda svakako nije moglo napraviti. Dakle, šta hoću da kažem? Mi ćemo se u budućim vremenima susretati sa takvim otkrićima, a visočku piramidu trebalo bi da posjećuju svaki dan znanstvene misije koju će izučavati, ne samo njenu formaciju i njen sadržaj iznutra nego i energije koje tu vladaju - zaključuje Ahmed Bosnić.