Život / Kultura

Ivo Komšić, bivši član Predsjedništva BiH, bivši gradonačelnik Sarajeva, ugledni profesor, autor je knjige "Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH" nedavno promovirane u sarajevskoj Vijećnici. Knjiga je nastala na temelju arhive Haškog suda koju ima Informativni centar Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Sarajevu. Rađena je na arhivskoj građi koja je autentična. Autor knjige poručuje: "Hag je pokazao da zločini nisu brutalnost pojedinaca. Zločin je projekat, pa su svi koji su uvučeni u taj projekat uvučeni i u zločin".

Govoreći o nastanku knjige, Ivo Komšić je kazao da je on samo spasio i izvukao istinu koju je dokazao Haški sud u dugom postupku sa jako mnogo dokumenata, svjedočenja…

- Haški sud je pokazao nešto što je jako važno. Prvo je individualizirao krivicu. Dakle, Haški sud nije ostavio krivicu ni na jednom narodu u svim svojim presudama - ocijenio je Komšić koji je ustvrdio i da je Hag pokazao da zločini nisu brutalnost pojedinaca.

On je naveo da se radi o tome da je zločin projekat, pa su svi koji su uvučeni u taj projekat uvučeni i u zločin.

- Inače, prije to su bili potpuno normalni ljudi. Ljudi koji su imali komunikacije sa svojim komšijama, pazili se, uvažavali. Najednom ti ljudi prave zločine. Kako se jedan normalan čovjek upusti u zločin? Zato što je upao u projekat zločina i, ono što je Hag dokazao, na čelu tog projekta je bio Franjo Tuđman - utvrdio je Ivo Komšić.

Magazin Start je uz dozvolu autora i izdavačke kuće "Synopsis" nedavno objavio dijelove ove knjige:

(...) Haški sud je nedvojbeno utvrdio „da se više osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999.), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998.), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003.), Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice (i republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997.), JADRANKO PRLIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, MILIVOJ PETKOVIĆ, VALENTIN ĆORIĆ, BERISLAV PUŠIĆ, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić (zvani Tuta). Među ostalim učesnicima bili su sljedeći: članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg Bosne / HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25), uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne / HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu: HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: HDZBiH) na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne / HVO-a (kao što je opisano u paragrafu 25), razni pripadnici oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge poznate i nepoznate osobe.

Pored toga ili alternativno, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Matu Bobana, JADRANKA PRLIĆA, BRUNU STOJIĆA, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVIĆA, VALENTINA ĆORIĆA, BERISLAVA PUŠIĆA, Darija Kordića, Tihomira Blaškića, Mladena Naletilića (zvanog Tuta) i druge, ostvarivali su ciljeve udruženog zločinačkog poduhvata preko sljedećih organizacija i osoba nad kojima su imali neposrednu ili posrednu kontrolu: članova rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne / HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25), uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne / HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije), raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZBiH na svim nivoima; raznih oficira i pripadnika oružanih snaga Herceg-Bosne / HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25); raznih pripadnika oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te drugih poznatih i nepoznatih osoba“.

Također, Sud je nedvojbeno utvrdo: „Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije tog datuma pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela „Velike Hrvatske“, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane sa njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3. i 5. Statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.“

(...)

Epilog

Zločinačka politika Franje Tuđmana je dobila dva različita epiloga. Prvi je onaj daytonski, po kome je veći dio Tuđmanovog plana ugrađen u Sporazum. Sačuvana je zločinačka tvorevina Republika Srpska na 49% teritorije BiH, koja je ostala kao trajna politička činjenica u BiH i koja je zaloga nadi da će se preko nje obnoviti Herceg-Bosna. Također, Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno u toku samih dejtonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni.

Drugi epilog je onaj haški, u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U presudi Žalbenog vijeća, koja je konačna, stoji: „Pretresno vijeće je konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) sa ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao 'dominaciju Hrvata u Hrvatskoj republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva'.“ U presudi Pretresnog vijeća, koju je Žalbeno vijeće prihvatilo i učinilo konačnom, stoji: „U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Pralja, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizlazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.“

„Organi i strukture“ Herceg-Bosne, te „ljudstvo HVO-a“, ostvarujući svoj cločinački cilj, počinili su zločine protiv čiovječnosti, prekršili zakone i običaje ratovanja, te izvršili teške povrede Ženevske konvencije iz 1949. godine, „uključujući ubistvo, progon, zatočivanje, protivpravni rad, prisilno premještanje, deportaciju, nehumana djela, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera koje nije bilo opravdano vojnom nuždom, uništavanje ustanova namijenjenih religiji i obrazovanju, protivpravni napad na civile, te protivpravno terorisanje civila,... silovanje i seksualno nasilje,... pljačkanje i oduzimanje imovine širokih razmjera“. (Iz Presude Žalbenog vijeća)

Također, Žalbeno vijeće je u svojoj (konačnoj) presudi proširilo odgovornost Republike Hrvatske za međunarodni sukob i za okupaciju teritorije na kojoj je proglašena zločinačka tvorevina Herceg-Bosna, na cijelu BiH. U presudi se izriče: „Žalbeno vijeće, proprio motu, poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između snaga HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena djejstva. Žalbeno vijeće podsjeća na to da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava i smatra da su konstatacije Pretresnog vijeća o tome da je u konkretnim dijelovima Bosne postojao međunarodni oružani sukob dovoljni za to da odredbe u vezi sa teškim povredama budu primjenjive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrdidi neophodni neksus sa tim oružanim sukobom.“ Dalje se u presudi izriče: „Kada je riječ o zaključku Pretresnog vijeća o stanju okupacije, Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće ispravno analiziralo je li stanje okupacije postojalo u relevantnim opštinama u vrijeme kada su određeni zločini protiv zaštićenih osoba i zaštićene imovine počinjeni na okupiranoj teritoriji... Žalbeno vijeće takođe smatra da neka sila može, na posredan nači, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama, i Žalbeno vijeće konstatuje da Prlić, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić nisu uspjeli pokazati da je Pretresni vijeće pogriješilo u tom svom zaključku.“

Pouke iz udruženog zločinačkog poduhvata nisu povučene uprkos teškim zločinima koji su izvršeni i haškim presudama koje su ih sankcionirale. Hrvatska ratna politika Herceg-Bosne je nastavljena i nakon Tuđmana, i dalje čvrsto oslonjena na politiku iz Hrvatske i na postojanje Republike Srpske koja je konačno legalizirana Dejtonskim sporazumom.

Pitanje da li je moguća autohtona hrvatska politka u BiH nakon haških presuda, koja polazi od stvarnih i opravdanih interesa naroda, otvara jedno važno prethodno pitanje: može li se hrvatska politika u cjelini, hrvatske institucije i narod, uključujući i crkvu, suočiti sa haškim presudama i sa dokazanim zločinima koji su počinjeni u ime „strateških interesa hrvatskog naroda“ prema državi BiH i Bošnjacima kao narodu? To više nije političko pitanje nego moralno. U situaciji u kojoj se danas nalaze bosanskohercegovački Hrvati, politička perspektiva se može otvoriti samo na moralnom putu. Svaka hrvatska politika u BiH je uvjetovana prihvaćanjem odgovornosti za svoj udio u ratu u BiH i za zločine koji su počinjeni u ime naroda. Te zločine je utvrdio nezavisni međunarodni sud i oni su bili dio udruženog poduhvata, dakle ne slučajni ispadi neodgovornih pojedinaca neposlušnih vlastima. To praktično znači da bez sumnje treba prihvatiti presude suda, pokloniti se žtvama zločina, tražiti oprost i trajno se distancirati od zločinaca na kojima je krivica individualizirana. Haški sud je pružio mogućnost narodu da zbaci sa sebe kolektivnu krivicu za zločine koji su učinjeni ipak u njegovo ime. Ovaj put moralnog čišćenja je jedini put koji otvara političke mogućnosti narodu.

Zašto je to važno?

Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj sa Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost; inače nismo ni jednaki, ni ravnopravni. Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve. Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo povratiti povjerenje, možemo biti garancija da se to nikada više neće ponoviti. Bez te garancije mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki, niti ravnopravni. Tek kada se to postigne moguće je voditi neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH.

Bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti!