[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/02\/29\/vrdoljak-general.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/02\/29\/100x73\/vrdoljak-general.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/02\/29\/vrdoljak-general.jpg","size":"64.77","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Emir Imamović Pirke/ Vrdoljakov 'General': Promašaj koji je BiH koštao 40.000 KM

 Teorijski, nije mogao zajebat': Ante Gotovina, umirovljeni general Hrvatske vojske, em ima izuzetno zanimljivu biografiju, em u susjedstvu uživa status narodnog heroja. Ipak, Vrdoljakov „General“  je ocijenjen kao najskuplji igrani promašaj u Hrvatskoj, ali i šire. BiH je to koštalo 40.000 maraka, Hrvatsku puno, baš puno puta više


Piše: Emir Imamović Pirke

 

Kap maraka u moru kuna: Trebao je to biti spektakl kakav na ovim prostorima nije viđen još od Bulajićeve „Bitke na Naretvi“. Antun Tonči Vrdoljak - nekada cijenjeni i talentirani jugoslavenski režiser koji se u međuvremenu pretvorio u političkog komesara HDZ-a - uhvatio se, ima tome godina, knjige Nenada Ivankovića pod naslovom „Ratnik“ i podnaslovom „Pustolov i general“, pa je adaptirao za filmski i scenario za osam epizoda televizijske dramske serije, a onda krenuo skupljati pare.

Teorijski, nije mogao zajebat': Ante Gotovina, umirovljeni general Hrvatske vojske, haški optuženik oslobođen svake krivnje za ratne zločine, ex pripadnik Legije stranaca sa sumnjivim poslovima u Francuskoj, dugogodišnji bjegunac od Tribunala u Haagu i današnji, kako sam za sebe kaže, mali ribar iz Pakoštana pored Zadra, em ima izuzetno zanimljivu biografiju, em u susjedstvu uživa status narodnog heroja koji se, za razliku od mnogih suboraca, ostavio i vojske i politike i desničarenja i korištenja svake zgode da ispadne budala. Sasvim suprotno, potentni filmski lik i povučeni penzioner još od izlaska iz pritvora daje rijetke izjave od kojih se militantnom dijelu njegovih fanova dižu i kosa i pritisak, jer očekivani, novi vođa sukoba sa civilizacijom, papagajski ponavlja da je rat gotov, a jednom je, stvarno, preko beogradskih tabloida pozvao izbjegle hrvatske Srbe da se vrate u svoju domovinu.

Uglavnom, nakon što je od stvarnog Gotovine napravio onoga na papiru, Vrdoljak je širom otvorio račune svoje producentske kuće na koje je leglo na milione kuna od Hrvatske radio televizije i Hrvatskog audiovizualnog centra, plus na stotine hiljada od općina, gradova, turističkih zajednica, županija, državnih i privatnih firmi, te nešto maraka iz Bosne i Hercegovine. Ovdašnja Fondacija za kinematografiju je za manjinsku koprodukciju izdvojila 40.000 maraka, što u ukupnoj masi stvarno nije ništa, samo što se, uzgred rečeno, iznos te ukupne mase i ne zna. Naime, Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske stavilo je Vrdoljaku, baš kao nekada JNA Bulajiću, na raspolaganje tenkove, topove, helikoptere, oružje, uniforme i statista koliko mu srce želi. Prema nekim procjenama, film i televizijska serija „General“ su koštali preko pet miliona maraka, a i još će, hvala na pitanju: iza producenata su ostali dugovi za opremu, honorare glumcima, dijelu ekipe...

O da, i katastrofalno loš proizvod, takav da ga ni sam Gotovina nije želio vidjeti, dok se neki od njegovih kolega iz rata javno groze užasa u beskrajnom broju minuta.

Čudan humor je to: Film „General“ u kinima je vidjelo 75.000 ljudi, što ga čini najgledanijim u Hrvatskoj 2019. godine, dok je serija imala neočekivano mali broj pratitelja koji su se do otprilike desete minute prve epizode podijelili na one što se samo zgražaju i one što ih je beskrajno zabavljalo Vrdoljakovo djelo u kojem se, uz ostalo, rođeni Dalmatinac čudi veličini mora, dok su konji maskirani u deve, metak koji ide u leđa prolazi pored glave, Legija stranaca prijem novaka oglašava kao granap na Bistriku, ratnici govore sentence slične stihovima provincijskih pjesnika, vojnici iz bitaka izlaze kao iz kupatila i to nakon što su mrskog agresora napali u formacijskom kretanju najsličnijem paintballu na team buildingu IT firme, koriste se proizvodi koji nisu postojali u vrijeme rata, a i genocid se postarao... Prema Vrdoljaku, Srebrenica se dogodila već 1994!

Sjajna, mlada novinarka „Slobodne Dalmacije“ Andrea Topić analizirala je, minutu po minutu, prvu epizodu „Generala“, pa tekst objavila pod do sada najboljim naslovom o najskupljem igranom promašaju u Hrvatskoj – a i šire – u posljednjih, barem, tri decenije: „Dalmatinci govore kao Smogovci: 'General' bi mogao postati najbolja humoristična serija. Urnebesno je dok se ne zapitate je li ovo plaćeno našim novcem.“

A jeste, plaćeno je kako onim hrvatskih poreskih obveznika, e tako i onim bosanskohercegovačkih. Dobro, trošili smo mi i puno više para na veće budalaštine, ali za ovako nešto još nismo.

Kad punac pogura zeta: Na prvoj, uvodnoj špici „Generala“, Vrdoljak je potpisan kao scenarista, autor dijaloga i karakterizacije i tu, zapravo, lijepo piše zašto su dugo najavljivane, avansno razvikane, skupo plaćene, sporo završavane i iščekivane epizode bile nepodnošljive.

„Snažni likovi privlače našu pažnju, bilo da ih srećemo u stvarnom životu, bilo da ih vidimo na ekranu. To je bila poruka prvog izdanja ove knjige i ona u potpunosti važi i danas. Imao sam sreću da prisustvujem čuvenom Kursu pisanja scenarija 434 na UCLA (Univerzitet Kalifornije - Los Angeles), prije nego što se njegov tvorac Lew Hunter povukao u mirovinu. I sam snažna ličnost, Lew je vodio seminar obučen u staru majicu, sa šarenim, živim papagajem na ramenu. Dok je govorio, slušao, podučavao, papagaj se šetao po njegovim ramenima i glavi. Svojim ponašanjem Lew je prenosio pravi duh karnevala o kojemu sam pisao u ovoj knjizi, duh koji se nalazi u središtu života i pisanja, duh u kojem su sjedinjeni mašta, praznik i sloboda“, piše, pored ostaloga, Andrew Horton, američki scenarista, profesor i filmolog u knjizi „Likovi, osnova scenarija“.

Horton je, recimo tako, razradio ono što je, navodno, rekao John Ford: „Dajte mi zanimljive likove, njima će se već nešto dogoditi.“

Zna to, naravno, i Vrdoljak, samo što je odlučio da ga više ne zanima. Autor nekih priča o likovima / ljudima koji su ga iskreno zanimali i sa kojima se saživljavao – jer se drukčije ne može razumjeti karakter - bili oni vlaški lopovi, ustaše, partizanski komandanti... od Ante Gotovine je napravio lijepu lutku – lijepu kao njegov zet Goran Višnjić i lutku kao i svaku drugu: predmet bez kapi života u sebi.

Umjesto Kikaša i Matana iz „Prosjaka i sinova“ ili Dikana iz filma „U gori raste zelen bor“, Vrdoljak je od generala Ante Gotovine kreirao plod ljubavnog trokuta Chucka Norrisa, Jamesa Bonda i Casanove, pa sve to natovario na pleća glumca kojeg je nesuđeni punac, Rade Šerbedžija, vinuo do Hollywooda, a stvarni, Vrdoljak, vratio u realno stanje neuvjerljivog provincijskog ljepotana koji, možda, ima široku dušu, samo što se ona nikada ne vidi pred kamerama.

Smisao za ironiju gospodina života: Taman nakon što su i „General“ i Vrdoljak lijepo, k'o kauč, propali na Pulskom filmskom festivalu – još uvijek najvećoj smotri u Hrvatskoj – bečki filmski festival Viennale je objavio da će u posebnom programu posvećenom evropskom antifašističkom filmu i nazvanom „O, Partigiano!“, biti prikazana dva djela istog tog Antuna Vrdoljaka: „Kad čuješ zvona“ i „U gori raste zelen bor“. Oba snimljena krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Crpeći scenarističku građu iz memoara Ivana Šibla, komuniste, narodnog heroja i dobrovoljne žrtve partijskih čistki nakon famoznog Hrvatskog proljeća, Vrdoljak je o Drugom svjetskom ratu pričao priče koje nisu bildale mitove o zbilja herojskoj Titovoj vojsci, pokazujući suštinsku prirodu međuljudskih odnosa u neljudskim godinama.

Za otići u partizane 1941. trebalo je biti ludo hrabar. Za snimati filmove poput pomenutih Vrdoljakovih 1969. ili 1971., trebalo je birati između komoda i umjetničkog integriteta. Autor je tada, nekada davno, odabrao drugo, a kasnije, sa početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća – prvo.

U tranziciji između ozbiljnog jugoslavenskog sineaste i hrvatskog nacionaliste, Antun Vrdoljak je uspješno likvidirao staroga sebe, ubio svaku mogućnost da se o Gotovini stvarno napravi dobra serija i, eto, potvrdio tačnost onoga što je rekao američki kongresmen sa prijelaza iz 19. u 20. vijek, William Jennings Bryan: „Sudbina nije stvar slučajnosti; ona je stvar izbora.“

Loš izbor nas je koštao 40.000 maraka, Hrvatsku puno, baš puno puta više, a rezultat je filmski i TV proizvod koji može poslužiti tek kao primjer kako se filmovi i serije ne prave. Osim ako autor nema namjeru da se krasno osramoti i to u više nastavaka.

Čitaj prethodni članak: 

Danas su Jala Brat, Buba Corelli, Senidah ono što su nekad bili Šemsa Suljaković, Sinan Sakić,..

(Foto: Screenshot)

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!