[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/01\/16\/aida-cerkez.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/01\/16\/100x73\/aida-cerkez.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/01\/16\/aida-cerkez.jpg","size":"123.35","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervju

Aida Čerkez za "Historiju BH. novinarstva": Za Auschwitz smo saznali 45.,za Omarsku 92. godine,PA TI VIDI ŠTA ZNAČI BITI NOVINAR

U toku je snimanje filma i serijala „Historija bh. novinarstva“ kojim autor Dario Novalić, kroz razgovore i sjećanja novinarskih i medijskih autoriteta, želi pokazati bogat i zanimljiv put razvoja bh. novinarstva i njegove vrijednosti. Producent ovog serijala od 12 epizoda je Start BiH, a radi se u koprodukciji sa BHRT-om. Za Start BiH smo priredili  dijelove sa snimanja razgovora s Aidom Čerkez, novinarkom i šeficom biroa Associated Pressa u Sarajevu do 2017. godine

Priredila: Mevlida Novalić , Foto: privatni album


Aida Čerkez, magistrica komunikologije i mirovnih studija sa bogatom novinarskom karijerom, napravila je prve profesionalne korake 1992. u američkoj novinskoj agenciji Associated Press (AP). Njen dugogodišnji rad zapazili su javnost i struka, pa je tako krajem 1995. dobila u New Yorku nagradu novinarske odličnosti, Gramling, po mišljenju žirija zasluženu „za najbolje organizovane medijske operacije u ratu“. Kao novinarka i šefica biroa AP-a u Sarajevu radila je 24 godine, a 2017. je postala urednica u istraživačkoj mreži Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP)

Sve je započelo ratne 1992. godine kada se susrela sa dva fotografa koji su šetali naseljem u kojem živi. Ona je krenula u potragu za mlijekom, a oni su se kod prolaznika raspitivali ima li ko od njih telefon. Na engleskom. Jedan njen komšija im kaže da svi imaju telefon, ali da niko nema linije.

- Meni to nešto bilo smiješno. Dok smo razgovarali, oni su nas ispitivali kako živimo. Zapucalo je, i granate krenule. I ja njih obojicu povučem kod sebe u podrum, gdje smo mi već imali svoju logu, moj sin na ćumuru i tako. Tu smo sjedili nekoliko sati, jako dugo je to granatiranje trajalo. Ispalo je na kraju da su to Ron Haviv i njegov prijatelj, ne mogu se sjetiti ko je sa njim bio. Oni su mene pitali da li mogu da pokažem gdje je bolnica Koševo. To je bilo odmah iznad moje kuće. I ja sam otišla sa njima do bolnice Koševo, do mrtvačnice. Taman tu bila zasađena tri drveta prije rata. I ja sam tada, prvi put u životu, vidjela leš. I onoliko krvi i taj smrad. Izletila sam iz mrtvačnice i stala kraj tog jednog mladog drveta i dobro se ispovraćala. Oni su me pitali da li bih ja njima pomagala, da im pokazujem i vodim ih po Sarajevu. Ja sam pristala na to i u tom je došao jedan od fotografa Associated Pressa i on me je zaposlio. Mislim da me je zaposlio da me makne od njih, da nekako ne bih radila ni za koga drugog nego za njih. To drvo je u međuvremenu do 1994. prevazišlo ona druga dva, mislim da je ono naprednije jer sam ja redovno povraćala ispod njega. Tako sam počela - priča Čerkez svoj susret sa novinarskim svijetom.

Do tada nije imala veze za novinarstvom, studirala je njemački jezik i književnost.

LARMA, DELIĆ, KRILIĆ, LATAL, DRAGIČEVIĆ... 

Associated Press je odmah pri raspadu Jugoslavije poslao svoje reportere i fotografe, i onda je došlo vrijeme i za Sarajevo. Ekipa je bila prvo u hotelu, a zatim su zakupili jedan manji hotel „Belvedere“ i odatle su radili. I Aida se tu preselila. U početku je bila fikser.

- Ja nisam znala šta je fikser. Fikser vam je, u suštini, čovjek koji sve sređuje, logističar. Znate, isto kao kad padobranom nekoga spuste, Amerikanca ili Engleza usred Sarajeva, jednog komplikovanog rata. I dan-danas je ovo jedna od najkomplikovanijih političkih situacija na svijetu. I bace ga tako unutra, on veze nema, ne zna ko je ko. I vi ste taj koji ga voda, koji mu objašnjava ko je ko, koji mu organizuje intervjue. Ja odem, kažem mu sa kim treba pričati, pa organizujem intervju, pa ja pitanja postavljam pa prevodim, on samo zapiše priču pod svojim imenom. Ja sam negdje 1993. skontala - mogu i ja to, odoh ja ovo sama napisati - sjeća se naša sagovornica.

Međunarodni novinari su donijeli neka nova pravila izvještavanja. A Aidi nije bilo jasno zašto baš ona, zašto nisu uzeli nekog novinara koji je školovan.

Slabo je ona novine i čitala. Što mene uzeste, pitala se. No, oni joj odgovoriše da im je lakše ispočetka nekoga naučiti nego korigovati neke greške koje oni smatraju greškama. Misli ona da je razlog tome što su nas na početku gledali kao na Istočni blok i da su mislili da su kod nas novinari isključivo režimski.

„Ubijali“ su je, kaže, trostruki izvori. Opisuje nam kako je izgledalo izvještavanje - kada je poginulo petero djece, onda ona ode na lice mjesta, zatim javi radio, pa provjeravaš sa bolnicom, pa malo što si provjerio sa bolnicom, opet moraš otići u mrtvačnicu prebrojati da je to petero. To je samo jedan izvor. Drugi izvor su UN koji, komentariše naša sagovornica, obično pojma nisu imali, pitali se: šta, kakva djeca? Treći izvor su njene kolege iz Beograda, jer se traži komentar srpske strane.

- Naravno, tamo je negacija, ovi pojma nisu imali, prvi put čuju, a ovamo, ja sve prebrojala. Tako je to išlo. Strašna jedna procedura, ali ne smiješ, AP je takav, oni će radije tri dana kasniti sa vijestima nego da je netačna vijest. I to tako traje 170 godina, otkad oni traju - veli Aida.

Nabraja svoju stalnu ekipu: Rikard Larma, Hidajet Delić, Samir Krilić, Srećko Latal i Saša Dragičević. Drugi su imali svoje konstantne novinare koji su imali svoje prevodioce, a kod Associated Pressa, pošto ih je naučio kako se radi, onda su lokalci bili glavni i stalni, a ostali, međunarodni, odlazili su i dolazili - bilo ih je puno. Najviše je voljela raditi sa Bobom Ridom, Georgom Janom, Tonijem Smithom,..

Teško joj je pala smrt kolege Hansi Kraussa. Bio je fotograf AP-a i prva žrtva koja joj je bila bliska. Nije u BiH poginuo. On je ovdje sve preživio, ostavio Aidi svoju jaknu da se ne smrzne, otišao u Somaliju i tamo je poginuo.

Kada bi morala izdvojiti imena nekih međunarodnih novinara, kolega koje najviše cijeni, onda su to Kurt Shork i Christian Amanpur.

- Čovjek koji ovdje ima svoju ulicu, Kurt Shork, on je bio moja konkurencija i mi smo se uvijek nešto ganjali, on je bio Reuters ja sam bila AP. Voljeli smo se i poštovali smo jedno drugo, jesmo mi ganjali, ali onako, neku konkurenciju, ali smo se voljeli i poštovali. Bez obzira na to što sam ja radila za AP, ja sam puno od njega naučila. On je uvijek sjedio u prvom redu na tim UN brifinzima, a ja sjednem iza njega, pa mu virim preko ramena da vidim šta on zapisuje, šta je bitno od svega ovoga što oni govore. Bio je bezobrazan, on je napadao te ljude. Ja nisam imala hrabrosti tako da napadam, nego onako, ja sjednem iza njega pa onda on njih napada, a ja ovako sjednem iza njega, pa kao i ja sam ih napala, a ustvari šutim. I tako su i mene zapamtili. Od njega, vireći u njegovu teku, ja sam svašta naučila - prisjeća se sa poštovanjem svoga kolege.

CNN-ovu novinarku Christian Amanpur komentariše pitanjem:

- Ona je uradila mnogo za ovaj grad, kako ćemo nju zaboraviti?!

I njoj samoj je ova poznata američka novinarka pomogla, naučila je. Jer, Čerkez je imala nedoumicu za koju joj se požalila.

- Jednom sam joj se požalila da sam ja u tom društvu stranaca lokalac, pa sam uvijek imala dojam da bi možda ja bila pristrasna, da nemam neutralnost jer moj grad se napada i razvaljuje, to su moji ljudi i ja ne mogu biti ravnodušna prema tome. Bojala sam se da to ne utiče na moje izvještavanje. I uvijek sam nastojala da budem neutralnija nego oni. I jednom, Christian strašno voli paradajz, a meni ga je neko donio, i ja je pozovem - pola tebi pola meni. Tada sam joj se požalila, a ona je rekla: „A, pa ti praviš veliku grešku. Ne možeš ti biti neutralna u ovakvom ratu, ne u bilo kom ratu. Ti treba da budeš istinita a ne neutralna. Ako budeš ganjala neutralnost, ti ćeš pobjeći od istine ganjajući neutralnost. Ako je petero djece ovdje ubijeno, sad ćeš ti ići ganjati ima li još igdje petero djece s one strane kako bi bila neutralna, počela si lagati već. Moraš govoriti istinu!“ - prepričava nam Aida Čerkez razgovor s ovom neustrašivom reporterkom i jednom od najboljih novinarki svijeta.

HARIS PAŠOVIĆ IH JE DOTUKAO STOLICAMA 

Po prvi put u istoriji izvještavanja sa ratišta, u Sarajevu se napravila pool agencija, Sarajevo Agency pool, inače je uvijek bila trka za izvještajima između AP-a, Reutersa i ostalih kuća. U to vrijeme AP još nije imao svoju televiziju, ali je bio ovaj pool, razne agencije napravile su ga da ne bi poginuli ljudi, pojašnjava Čerkez pa dodaje da je ovo bio iznimno opasan rat, da tako nije bilo u drugim ratovima a to su joj govorile i kolege, međunarodni novinari koji su već ranije bili na drugim ratištima.

- Kada sam ih upoznala, onome je 11. rat, onome sedmi... Uvijek kada sam ih pitala šta je drugačije ovdje, oni su mi objasnili, ima ta jedna riječ embedded, to znači da ti postaješ dio nečega, kao, uvalio si se u nešto. Embedded su oni uvijek bili, još u Vijetnamu, ali sa vojskom. Ti nisi mogao drugačije u Vijetnam otići nego da se uhvatiš neke jedinice, pa da ti oni daju dozvolu za u njihov avion pa sa njihovom jedinicom. Ti si u suštini dio te jedinice, nisi ti tu neovisan i sam. Tako je bilo u svim ratovima, nikad oni nisu mogli ući negdje sami. U Sarajevu su također bili embedded, ali po prvi put u historiji sa građanima. Živjeli su onaj život koji su živjeli građani, malo bolje naravno, jer su bili u Holliday Innu, tamo i bude struje pa ne bude, bude hrane, ne bude hrane, oni su sebi donosili. Ali oni su prvi put osjetili rat u Sarajevu. I zato i dan-danas, to je jedna Inn grupa, ja čujem vrlo često sa drugih ratišta, da se oni i dalje drže toga ko je bio u Sarajevu. Tako se dijeli to društvo: ko je bio u Sarajevu, a ko nije - kaže naša sagovornica.

Ta veza sa Sarajevom razlog je što su i napravili One Festival. Sve je krenulo na dvadesetogodišnjicu obilježavanja početka rata, kada su se reporteri, skoro svi, vratili u Sarajevo. Bilo je po prvi put da strani novinari uopšte takvo nešto urade, da to obilježavaju, tvrdi naša sagovornica.

- Ali ovdje su došli da se sjete tog rata i te muke kroz koju su prošli. Bio je taj jedan prilično crno-bijeli rat, što je neuobičajeno, ratovi su prilično sivi, ovaj je malo više bio crno-bijeli. Onda su došli ovdje i onda ih Haris Pašović dotuče sa onim stolicama. Bio je tu jedan infarkt, bio je tu jedan koji je morao dobro odležati na klupi u parku kada je vidio one stolice - to je njih jako pogodilo. Neće to nikada zaboraviti dok su živi - tvrdi Čerkez.

Zanima nas koliko su mediji doprinijeli ovakvom završetku rata u BiH, na šta ona odgovara:

- Sto posto!

Više nego ARBiH?

- Ne možete sada potcjenjivati, pocrkali bi mi davno još ’93. da nije bilo te Armije, ali ona nije mogla zaustaviti taj rat. Zaustavili su ga strani mediji. Sad, kako su ga zaustavili, ti pregovori su doveli do jednog sporazuma koji je jedan kompromis između dvije ideologije koje se ne daju pomiriti, zato mi danas živimo ovako. To je moje mišljenje. Ne možeš ti, ako ti nećeš da živiš sa mnom u braku, a ja uporno hoću - mi se ne možemo pomiriti. Ali eto, tu je napravljen jedan kompromis i taj rat još uvijek u suštini traje, samo nema oružanog sukoba - zaključuje Aida Čerkez.

Nekoliko stranih novinara svjedočilo je u Hagu, Čerkez zna za dva za koja kaže da su bila izuzetno bitna. Strani novinari otkrili su i dva logora u BiH.

 - Zatvorena su odmah, zato što su oni ušli. Za Auschwitz smo saznali 45., za Omarsku 92., pa ti vidi šta znači biti novinar - zaključuje Aida Čerkez.

 Šta je za Vas novinarstvo? 

- Za mene je novinarstvo način da ljudima saopštim šta se događa, pa htjeli to oni čuti ili ne htjeli. Ja stalno pričam istu priču, tokom rata sam srela jednog starijeg čovjeka koji mi je objasnio šta je novinarstvo, a nije uopšte bio novinar. On je preživio i Drugi svjetski rat, i onda je on meni kazao: Znaš šta, poslije Drugog svjetskog rata ljudi su Nijemce i sve ove pitali: Gdje ste vi bili kada su vam ove komšije odvodili?  Šta ste radili? Svi su imali isti odgovor. Ja to nisam znao. I tačno je da nije znao, nije bilo tada ni novina ni televizije koji su te vijesti tako prenosili, bila je samo propaganda. Ništa drugo. Tako da se za većinu zločina saznalo nakon Drugog svjetskog rata, kada se ušlo u Auschwitz. Novinar je za mene sada onaj koji tu istinu i ono što se događa, prezentira, daje, i ti sada, ako hoćeš to da znaš, imaš priliku, ako nećeš ti se moraš dobro potruditi da to ne znaš. To znači da smo mi ljudi koji pretvaramo jedno opravdanje, nisam znao, u izbor, neću da znam. Meni je to strašna satisfakcija.

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!